Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

18 C°

Don Nedjeljko Ivanov u 20 godina zlostavljao više od 100 bibinjskih dječaka?!

13.03.2012. 23:00
Don Nedjeljko Ivanov u 20 godina zlostavljao više od 100 bibinjskih dječaka?!


Brojka je po mojoj procjeni veća od 100. Taj svećenik bio je u Bibinjama 20 godina, i zlostavljao je barem 5 do 6 dječaka godišnje, posebno u kasnijim godinama svećenstva u Bibinjama. U razgovorima sam saznao da je kasnije i po dvojicu dječaka pozivao k sebi i ulazili bi k njemu u sobu naizmjence


Zadarski nadbiskup Želimir Puljić otvorio je istragu o don Nedjeljku Ivanovu na temelju iskaza nekolicine muškaraca koji tvrde da ih je svećenik zlostavljao. Istraga traje i preuzeo je Vatikan u koji su poslani svećenikovi dokumenti i svjedočanstva zlostavljanih.
Nadbiskup Puljić jučer nam je potvrdio istragu.
– Proces traje i nije više na lokalnoj crkvenoj zajednici, već je cijeli slučaj preuzeo Vatikan, kao što se i inače radi u ovakvim situacijama. O tome vam nemam ovlasti ništa više reći jer istraga traje, kazao je nadbiskup.
Sve je započelo emisijom 8. kat Danijele Trbović, početkom veljače ove godine. Kod nje je tada gostovao Josip Lisica kojeg je kao dječaka zlostavljao svećenik. Iako nigdje nije spomenuo mjesto svog odrastanja niti ime svećenika, njegovo gostovanje je u bibinjskoj, ali i široj javnosti imalo veliki odjek.
Psovke preko telefona
Producentica emisije Maja Tokić dan poslije imala je na desetke telefonskih poziva. Neki od gledatelja zvali su da joj čestitaju, a neki od njih nisu bili toliko ljubazni.
– Psovali su me i vikali da radim protiv države i Crkve. S druge strane, javilo mi se i desetak ljudi koji su mi rekli da se njima događalo isto, samo nisu imali hrabrosti o tome progovoriti, kaže Tokić.
A onda je uslijedio poziv sa sasvim konkretnim prijedlogom. Javio joj se Nenad Bugarija, 39-godišnji liječnik iz bolnice u američkom Pittsburghu. On je, također, podijelio priču o zlostavljanju, ali htio je ići korak dalje. I otišao je.
Zadarski nadbiskup je sredinom veljače boravio u New Yorku gdje je držao svečanu misu prilikom obilježavanja Stepinčeva – datuma smrti Alojzija Stepinca.
Dr. Bugarija je za to čuo i nazvao njujoršku župu s namjerom da se sastane s Puljićem i ispriča mu svoje i svjedočanstva svojih vršnjaka s kojima je u međuvremenu stupio u kontakt.
Bugariju smo na telefon dobili u stanci za ručak u bolnici u Pittsburgu gdje radi posljednjih nekoliko godina. Rado je pristao razgovarati za Zadarski list.
U New York kod Puljića
– Čim sam saznao da dolazi nazvao sam našu župu u New Yorku i tražio sastanak. Župnik mi je, naravno, rekao da ne može svatko razgovarati s nadbiskupom. Objasnio sam o čemu se radi i u roku od dva sata pozvali su me da dođem.
Ovakvoj biskupovoj reakciji se, priznaje, Bugarija nije nadao.
– Nadbiskup je bio vrlo otvoren u razgovoru sa mnom, ali i zatečen i žalostan što se takvo nešto događalo. Bio je izuzetno susretljiv, već samim time što je želio o tome razgovarati. Dao mi je garanciju da će se to riješiti odmah i da se takve stvari neće tolerirati. Isto tako događaje je okarakterizirao strašnijima od ratnog zločina. I to je po meni točno, jer je don Nedjeljko zlostavljao djecu, koja se ne mogu braniti. Nadbiskup je po meni najsvjetlija točka u cijeloj priči i cijeloj nadbiskupiji. Žalosno je znati da ima ljudi koji su sve znali, a ništa nisu učinili. Osim toga, jedan svećenik mi je ranije kazao da je pokojnom nadbiskupu Prenđi prije 4, 5 godina ispričao cijelu priču, no ništa se nije napravilo.
Bugarija je šest godina živio u Bibinjama, od 3. do 8. razreda osnovne škole. Išao je u srednju školu u Zagreb, u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i četiri godine bio u sjemeništu. Nakon toga otišao je na Medicinski fakultet, pa na specijalizaciju u Ameriku.
— cijeli članak pročitajte u tiskanom izdanju Zadarskog lista


Traumatična ispovijed




Josip Lisica na televiziji je iznio svoju tužnu i uznemirujuću priču o dijelu djetinjstva u Bibinjama.
– Od ranog djetinjstva vjera mi je bila najvažnija. Susret s Bogom mi je bio najvažniji, kroz molitvu, kroz odlaske u crkvu…
Od prvog do četvrtog razreda na crkveni vjeronauk Lisica je, kao i drugi dječaci, išao kod časne sestre, a od petog do osmog kod župnika, don Ivanova.
– Na vjeronauku su dečki svi sjedili naprijed, a cure pozadi.
Josip je bio i ministrant pa ga je don Ivanov pozivao na duhovni razgovor. Imao je tada 12 godina.
– Zaprepastio sam se jer je uvijek započinjao razgovor o seksu, zapravo je samo o tome želio razgovarati. Pitao me masturbiram li i kako… Govorio je kako žene nas muškarce navode na zlo i na blud, da nisu dobre. On je jako visok čovjek i imao je oko 140 kila, jednom se prilikom u razgovoru toliko uzbudio i htio je da se ja skinem i da vidi je li sve u redu s mojim spolnim organima.
– Prestrašio sam se, nisam znao što da radim. On je bio čovjek koji za mene zastupa Boga, nisam ni znao kako izgleda niti što znači seksualno se uzbuditi, a on je počeo brzo disati, njegov glas je počeo drhtati… Počeo je svojim rukama meni otkopčavati hlače. Morao sam se silom odgurnuti od njega. To je promijenilo moj život i moj pogled na Crkvu.
Zlostavljanje se obično odvijalo za vrijeme svete ispovijedi.
– Inače se ispovijedalo u kabinama za ispovijed, a svećenik je od nas tražio da budemo u sakristiji. Prilikom ispovijedi uvijek je imao svoju ruku preko mojih spolnih organa, preko hlača, a drugom rukom bi me obgrlio. To je bilo vrlo neugodno. Rekao mi je da je to naša duhovna tajna i da ne moram o tome nikom pričati.
Kasnije je od svojih prijatelja, mahom vršnjaka, saznao da su i oni imali slična iskustva. Koliko daleko je išao kod njih, Josip ne zna.
– Bio sam dijete, pitao sam se je li to normalno, je li stvarno svijet takav… Nije mi bilo jasno.
Roditeljima nije ništa rekao jer ga je bilo strah i mislio je da mu neće vjerovati ako im kaže. Pokazalo se, mnogo godina kasnije, da je bio u pravu. Imao je tada 24 godine. Tada je već bio, zbog želje za spoznajom Boga, otišao u samostan i htio postati svećenik. Od te je ideje odustao i odselio se u Švicarsku gdje danas živi sa suprugom i sinom.
Nenad Bugarija je s Josipom zajedno išao u zagrebačku Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju.
– Nisam ga vidio od 1991. godine. Sjećam se da je bio jako povučen dječak koji je imao problema, toliko ga je to sve mučilo da se vidjelo na njemu. Ja od početka nisam bio takav, otvoren sam i uspio sam se nekako izvući iz svega. Nakon što je Josip bio na televiziji ljudi su me zvali i pričali smo o njemu, a kada sam im rekao da se ista stvar događala i meni, nisu mogli vjerovati. Onda sam shvatio da je došlo vrijeme da se to sve skupa riješi.