Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Ibrica: Pola hrvatske estrade nema pojma o čemu pjeva

13.03.2017. 23:00
Ibrica: Pola hrvatske estrade nema pojma o čemu pjeva


Kada vam legendarni pjevač i glumac Jacques Brel za svoju najpoznatiju skladbu „Ne me quitte pas” kaže da je, slušajući vas kako je pjevate, imao osjećaj da ju je pisao za vas, a ne za sebe, kao što se to dogodilo Ibrici Jusiću, onda je to kompliment samo takav. Dogodilo se to prije više desetljeć, u Francuskoj, gdje je Jusić svojedobno živio.
U to doba mnogostruko mlađi, jedinstveni dubrovački kantautor, iza sebe još uvijek nije imao toliko priznanja i uspjeha, toliko koncerata i nagrađivanih skladbi, no danas iza njega stoji respektabilna karijera, upečatljiva pozicija na hrvatskoj glazbenoj sceni. Pozicija do koje je došao kvalitetom, umjećem pisanja i pjevanja skladbi, snagom svoje osobnosti, bez raznoraznih PR igrica i medijske manipulacije. Danas, u zreloj dobi, iza sebe ima i nagrade, i pjesme koje se ne mogu zaobići u ni jednoj antologiji glazbe s ovih prostora, no prije svega, iza sebe ima publiku, ljude svjesne njegove kvalitete, ljude koji sutra imaju itekako prestižnu priliku uživati u njegovom nastupu u Hrvatskoj narodnoj kući Zadar, na koncertu “Od Šekspira do sevdaha”. Jusić donosi svojevrstan presjek cjelokupnog svog umjetničkog rada, od songova izvođenih na Dubrovačkim ljetnim igrama, pjesama s dubrovačkih skalina, šansona, prepjeva Leonarda Cohena, do sevdalinki u modernom aranžmanu, uključujući i pjesme s najnovijeg albuma “Harlekino”, za koji je prošle godine nagrađen i Porinom za najbolji album zabavne glazbe.
 Dolazite nam četvrti ili peti put u kazalište? 
– Da, mislim da je tako. Rekao bih da je to već jedna tradicija, moji nastupi u vašem Hrvatskom narodnom kazalištu. Jednom sam nastupao i u jednom drugom prostoru, no to nije bilo to, moja je kazališna kuća, tu se osjećam najbolje.
 Koncert se zove “Od Šekspira do sevdaha”, bit će to svojevrsni presjek vaše karijere?
– Da, od onih prvih pjesama s dubrovačkih skalina, do mog najnovijeg albuma „Harlekino”. Bit će i pjesama Leonarda Cohena na hrvatskom, dvije lijepe talijanske kancone, dvije francuske šansone, bit će sevdaha…. puno vam toga spremam.
 Za „Harlekina” ste dobili prošle godine i Porin za Album godine u kategoriji zabavne glazbe. Čestitam. Riječ je o albumu obrada i moram reći da mi se sviđa vaš izbor, sve evergreen do evergreena: „Caruso”, „Molitva za Magdalenu”, „Je suis malade”, „Kuća pored mora” i druge legendarne skladbe glazbenih velikana kao što su Arsen Dedić, Zdenko Runjić, Lucio Dalla… Slušajući ih ne mogu se ne oteti dojmu da se više ne rade tako dobre skladbe?
– Pa i ne rade. Svako vrijeme donosi svoje. Ja sam, radeći na albumu, odabrao pjesme koje imaju svoju priču, svoju povijest, pjesme koje su na neki način, svaka za svoj period, obilježile moj život. Htio sam dati i hommage svojim kolegama i prijateljima, posebice onima koje više nema među nama, poput Novkovića, Runjića, Arsena…. Album je dobio i Porina za album godine, tako da mogu reći da sam odsanjao jedan lijep san i sad idemo dalje.
Na „Harlekinu” imate i „Molitvu za Magdalenu”. Čujem da ima i jedna priča vezana za tu skladbu?
– Ima, nikad nisam oprostio Runjiću što je „Magdalenu” dao Oliveru, a ne meni. Rekao sam to Oliveru i on dan danas to priča na koncertima (smijeh). Kaže Oliver: „Doša mi je moj prijatelj Ibrica i rekao da nikada nije oprostio Runjiću što je pjesmu dao meni, a ne njemu”.


Često se sjetim primjedbee jednog cijenjenog američkog glazbenog kritičara koji je, uspoređivajući dvije dive: Barbru Streisand i Celine Dion svojedobno rekao da Celine pjeva savršeno, da joj je glas kao savršeno uštimana violina, no da nedostaje onaj jedan „touch”, onaj komadić duše, do kraja iskrene emocije, koju Barbra ima i zbog koje nikada ne upada u pjevačku šablonu, već je uvijek nova, orginalna, neponovljiva, nenadmašna diva glazbene industrije. Što vi mislite o tome?
– Da, u svakom slučaju. Evo mene često znaju pitati: Ibrica što je s onim dečkom, tako dobro izgleda, tako dobro pjeva, no opet mu nešto nedostaje. A to je jedna unutarnja karizma, nedostaje stav da stoji iza toga što pjeva, da zna „što je pisac htio reći” sa svojim stihovima. Mi danas kada pola naše estrade pitamo o čemu pjevaju, rekli bi da nemaju pojma. Kada su žene u pitanju, u prvom su planu gole guzice, a kada su muškarci u pitanju, jedino je važno da imaju jaki vokal. Ono drugo – ono autentično, svakako fali. Jer ne morate vi imati savršen vokal, savršenu interpretaciju, ono nešto iznutra je ono što nas dira. Uzmite na primjer Jacques Brela ili Charles Aznavoura, pjevače pariške škole, to je ta karizma koju čovjek nosi sa sobom.
 Brel vam je svojedobno dao kompliment samo takav?
– Imao sam tu privilegiju upoznati ga. Surađivao sam prije mnogo godina, dok sam živio u Francuskoj, s jednim francuskim producentom koji je imao kultne glazbene emisije na njihovoj televiziji tada. Jednom me pozvao u kancelariju, ja ulazim i vidim da u sobi sjedi Brel, koji je bio te večeri glavni gost showa. Kaže meni moj producent: otpjevaj mu „Ne me quitte pas” na hrvatskom. Ja otpjevam i gledam kako je Brel problijedio i daje mi najljepši kompliment koji sam mogao dobiti, kaže mi da je imao osjećaj da je tu pjesmu pisao za mene, a ne za sebe. Taj mi je susret ostao u jako lijepom sjećanju.


Vidim da Talijani imaju veliku dozu poštovanja prema svojim glazbenim veličinama, starim pjevačima. Svako malo je kakav show koji obrađuje pedesete, šezdesete, sedamdesete… gostuju imena koja su tada bila popularna, respektira se kvaliteta. Kod nas, što je porazno, jedna Tereza Kesovija nedavno biva smještena u šesti red na Zagrebačkom festivalu, na manifestaciji koju je ona zapravo stvarala?
– Što reći, to što Terezu stavili u šesti red najbolje govori, ne o njoj, nego o onima koji su to napravili. A što se tiče glazbenih emisija, ajde recite mi neku zabavnu emisiju koja je kvalitetna. Kada je zadnji put HTV napravio kakav dobar glazbeni show, kao što smo ih imali prije najmanje 15 godina. Što mi danas gledamo? „Tvoje lice zvuči poznato”? Sve je to lijepa zabava, no prave kvalitete tu nema. Ovi mladi danas misle da od njih počinje svijet, pa im jedna Tereza ne znači puno, no, da se razumijemo, ni ja ne živim za prošlost, i ja živim za budućnost i itekako mislim što ću raditi sutra, što ću raditi prekosutra i to me drži, pa ipak itekako znam što znači poštovanje koje se sve više gubi. Ako ti zoveš u show, na festival ljude poput Tereze, Gabi, Zdenke Kovačiček, onda moraš biti svjestan koga si pozvao i kakav tretman ti ljudi zaslužuju. I ja sam, kada već pričamo o Zagrebačkom festivalu, dobio poziv, no da ne bi sjedio u desetom ili petnaestom redu rekao sam im – hvala lijepo! Daleko od toga da patim od nekakvih prvih redova, to sam i pokazao tijekom svih ovih godina jer mene nisu stvorili ni televizija, ni PR, stvorile su me moje pjesme, usmena predaja i vrijeme. A vrijeme je najbolji sudac.
 Rekli ste da je dominantna pojava na hrvatskoj sceni – ženske guze. No, siguran sam da imate nekakvog favorita, neku novu glazbenu nadu, neku pjevačicu ili pjevača koji ima i nekih drugih kvaliteta?
– Ništa specijalno, zadnji čovjek kojeg od ovih mladih cijenim je Neno Belan. Stoji iza svake svoje pjesme, sam je autor, sam piše, sam pjeva. A ovo sve drugo, nekakve zvijezde iz super talenata… ne vidim baš potencijala. Postoji u životu jedan razvojni put koji svi prolazimo, od dječjeg vrtića preko osnovne do srednje škole i fakluteta i tako dalje. Tako je i u glazbi, no neki bi htjeli biti doktori nauka preko noći. To tako ne ide.