Načini putovanja se moraju promijeniti, održivi turizam nam je jedina opcija

Često mi pišu ljudi kojima fali ili vrijeme ili novac ili društvo ili hrabrost ili se boje… Imao sam i ja takva iskustva i ova knjiga je na neki način pokušaj odgovora
Ljudi su shvatili da su odnosi domaćina prema njima dosta površni i lažni, da su predstave za turiste i lažna autentičnost za jednokratno uveseljavanje promatrača i da moraju tražiti nove metode. I tu se rodila ideja o odgovornom i održivom turizmu koja jača u svijetu i nadam se da će uskoro doći i kod nas. Ja sam svojom knjigom to htio malo požuriti, najaviti, rastrubiti

Davor Rostuhar ima 30 godina i jednu trećinu života putuje svijetom. Piše knjige i članke i ima status slobodnog umjetnika. Nedavno je izdao 4. po redu knjigu “Degustacija putovanja – Zašto putujemo i kako time mijenjamo svijet”. Prošli tjedan ju je predstavio u Zadru u punoj Gradskoj loži, a mi smo njegov dolazak u grad za koji kaže da mu je jako drag, iskoristili za intervju.
Pišeš kako si se odrekao putovanja da bi napisao knjigu o putovanju. Je li ta žrtva bila velika ili se isplatilo na kraju kad je knjiga bila gotova?
– Meni je to ok, jer sam si cijeli život uredio tako da imam neku ravnotežu između putovanja i boravka doma. Imam tri faze u životu. Jedna je na putu, druga je kad sam doma i kad pišem negdje sam i u izolaciji, introvertiran i nedruštven, a treća je kad sam u centru Zagreba, na sastancima, dogovaranjima i planiranjima, ili kao sad u Zadru na predavanju i predstavljanju knjige. Ta treća faza je rijetka, jednom u tri godine kada mi knjiga izađe. Prije toga je bio taj drugi period od pola godine kad sam sjedio sam i pisao knjigu. OK mi je ta kombinacija. Da je samo jedno, bilo koje od ta tri perioda, ne bi bilo dobro. A kad kažeš da sam se odrekao putovanja… Kad imaš pozive da ideš negdje to je najljepši dio, ali to je tek početak projekta. Drugi dio je napisati to što si napravio, ne mogu samo putovati. Nije da samo putujem, imam neke projekte i zamisli koje želim uobličiti u nešto, bila to fotografija, knjiga, predavanje, izložba… Što god. I to je onda finalni proizvod. Treba i raditi, i ovako se jedva nekako krpam, iako meni nije potrebno raditi neki drugi posao da skupim novce za putovanja, nego radim to što radim i zadovoljan sam ravnotežom.
Bitan je pokret
Jesu li tvoje njige i članci napisani za ljude koji će ih pročitati i reći “Super što sad znam kako je tamo gdje je bio” ili “Idem i ja tamo”?
– Pa ima različitih ljudi, ne znam kako će tko reagirati. Recimo kad sam ja čitao putopise kad ih nije bilo toliko puno kao sada, osim naravno klasika, bio sam jako nemiran u smislu da sam i ja htio otići vidjeti to o čemu čitam. I to sam na kraju i napravio. Sad ne znam je li isto tako mladima koji čitaju moje putopise i putopise mojih kolega.
A što bi ti htio, kakvu reakciju?
– Želim pokrenuti ljude, ali ne nužno da putuju. Putovanje je meni samo metafora, okvir za život. Nije mi cilj inspirirati ljude da putuju pa da svi idemo na put. Cilj mi je svojim radom inspirirati ljude da krenu u ono što smatraju svojim životnim projektom ili u nešto što ih sad u ovom trenutku zanima. Često mi pišu ljudi kojima fali ili vrijeme ili novac ili društvo ili hrabrost ili se boje… Imao sam i ja takva iskustva i ova knjiga je na neki način pokušaj odgovora.
U knjizi pišeš o neodrživosti turizma odnosno putovanja kao takvih te o nekim novim načinima promišljanja putovanja. Možeš li to malo pojasniti?
– Kroz povijest se mijenjaju oblici putovanja, razlozi, ali i sam način putovanja. To je sve povezano sa evolucijom čovječanstva. Ja sam u knjizi napravio presjek kroz povijest. Uz bolja prijevozna sredstva, prometnice i kvalitetu putovanja iza Drugog svjetskog rata započela je epoha masovnog turizma koji je krenuo od zapada i širio se dalje. Uz povećanje broja ljudi, mirno razdoblje i gospodarski rast, sve više ljudi si je moglo priuštiti putovanja i nastao je bum. Nakon Drugog svjetskog rata svojetom je putovalo 50.000 ljudi, a danas ta brojka prelazi milijardu. Lani je putovalo 900.000.000 ljudi.
Brojka brzo raste i naočigled sve više ljudi putuje.
– Broj se toliko brzo multiplicira i raste da, ako se kao takav nastavi, možemo zamisliti pritisak na resurse, na kulture, na autentičnost, na prirodu, na okoliš, na sve… Naravno da je takav turizam i takav oblik putovanja neodrživ. Ipak sam optimist i vjerujem da čovječanstvo, kad pretjera s nečim, nađe neke nove mehanizme. Puno ljudi na zapadu, koji već imaju niz putovanja iza sebe, dakle obični su ljudi koji putuju, odlaze često preko mora u egzotične krajeve i već su bili na 5-6 ili više takvih putovanja, shvatili su da ih to ne ispunjava bez brige za okoliš i kulturu. Shvatili da su odnosi domaćina prema njima dosta površni i lažni, da su predstave za turiste i lažna autentičnost za jednokratno uveseljavanje promatrača i da moraju tražiti nove metode. I tu se rodila ideja o odgovornom i održivom turizmu koja jača u svijetu i nadam se da će uskoro doći i kod nas. Ja sam svojom knjigom to htio malo požuriti, najaviti, rastrubiti.
Putovanje kao umjetnost
Što održivi turozam konkretno znači? Što se konkretno mijenja u načinu putovanja i boravka izvan svog doma?
– Sve ovisi, ima tu puno raznih dimenzija. Nije toliko jednostavno da se može reći u tri rečenice. Evo, uzet ću za primjer Kilimandžaro. U Africi ste, sami ili s nekom grupom i idete se popeti an Kilimandžaro. Ljudi uglavnom traže najjeftinije varijante, a to onda znači masovni turizam koji se temelji na ogromnim ugovorima i na tome da, recimo, nosači koji vam nose stvari na planini rade na veliko i da su potplaćeni i da se tu radi o polurobovlasničkom odnosu. Sela i ljudi koji žive u okolici Kilimandžara nemaju ništa od tog turizma, sav novac ide u glavni grad Kenije ili čak van cijelog kontinenta. Ima puno negativnih utjecaja, ljudi ostavljaju smeće… S druge strane, “responsible tourism” varijanta jest malo skuplja, ali prije svega nitko se ne izrabljuje u cijelom procesu. Lokalna zajednica profitira direktno od takvog turizma i ulaže u vlastite projekte.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU