Ljetno kupanje u zadarskoj fontani

POČETAK GLEDANJA SPLITSKOG FESTIVALA… I ODMAH PRESTANAK GLEDANJA
Kažu mi da stalno brljam o nogometu i reklamama i da ne pratim dovoljno tv-program pa sam odlučio vratiti se onome što mi najbolje ide – ismijavanju glazbenih festivala. A taman je na programu bio Splitski. Uzeo sam apaurin od 30 mg, sendvič od pršuta, pola kile sladoleda sa čokoladnim preljevom i litru crne kave (ali s natrenom da bih održao svoju krasnu liniju), duboko uzdahnuo, sjeo pred susjedin televizor. Ali away!!! Umjesto novih kvazi dalmatinskih šund uradaka, na programu je bila večer posvećena Momčilu Popadiću, koji je bio veliki čovjek i veliki umjetnik o kojem se može pisati samo pozitivno i s poštovanjem.
Ipak, bilo je tu i drugih zanimljivih stvari. Voditelj npr. mlad neki čovjek s frizurom kakve u današnje vrijeme nose osnovnoškolci (sa strane izbrijan, a na vrhu čuperak). Trudio se biti zabavan čitajući tekst koji su mu dali, a u kojem je rečeno „kako je Popine pjesme uglazbio cijeli niz skladatelja od Runjića do Dujmića”. Nezgodno je to što je ispod svake pjesme pisao i njen autor pa se jasno vidjelo da su SVE pjesme napisali isključivo Runjić i Dujmić, osim tu i tamo Krstičević ili Cetinić, osim ako ne misle da je to nekakav „niz”. Bilo je izvanrednih izvedbi (Kondža, Oliver…), ali i jedna klapa. Opet sam uočio da su zadnja dva klapaša na desnoj strani zagrljeni i još mi nije jasno zašto to rade. Ljubav ili sprječavanje pokušaja bijega? Naravno da je jedini Popov stih, koji je manje vrijedan u njegovu opusu, otpjevala baš klapa. „Sjedim opet kraj starog kamina / pijem čašu domaćega vina” – nije baš nešto na njegovom nivou, ali se može reći da je to kasnije degeneriralo u klapsko pojanje kakvo slušamo danas.
NAKON REKLAMA VRAĆAMO SE NA STADION… A ZAŠTO?
Sada kada je nogomet gotov, pada mi na pamet nešto što me strašno nerviralo, a na što su mi dodatno skrenuli pažnju naši dragi čitatelji. Radi se o završetku svake utakmice ovog Eura, pri čemu se ponavljao jedan te isti scenarij. Utakmica je gotova, a spiker nas pozdravlja rečenicom – „nakon reklama vraćamo se na stadion”. Misliš, sada slijedi razgovor s igračima, ponavljanje najzanimljivijih trenutaka, statistički podaci… I preživiš nekako te uvijek iste dosadne reklame i dočekaš taj „povratak na stadion”, koji se sastoji od toga da vidiš prazan teren, tribine koje se polako prazne i glas dragog spikera koji ti kaže da je to bilo sve, ponovi ti rezultat koji si ionako znao jer je utakmica završila prije pet minuta i… gotovo. Naravno, nakon tih 30 sekundi na koje si bez veze čekao, kreće nova serija reklama i tek onda povratak u studio, ali to više nije prijenos utakmice. Kada bolje razmisliš, možeš postaviti samo jedno pitanje – „zar oni doista misle da smo takvi kreteni koji ne razumiju što oni to rade?”
GREŠKE MALE, ALI SMIJEŠNE
U predvečernjem Dnevniku Hrvatske televizije čuje se dosta korisnih informacija, ali bude i ovakvih stvari. Idu oni tako kamerom iz grada u grad i informiraju nas o aktualnim vrućinama. Svugdje čujemo kako po bolnicama nije onakva navala kakva se očekivala, a to govore kao da im je zbog toga žao, ali da se veći priljev pacijenata očekuje u večernjim satima. Iz Rijeke čujemo kako je jako vruće (trebalo je gledati dnevnik da bi se to zaključilo), ali da će sutra biti svježije i da neće biti „opasnosti za ljudske živote građana”. Rečenica je to izvanredna i duboko me dojmila. Znači oni građani koji imaju ljudske živote, oni su bezbrižni, a oni koji spadaju u neljude i oni koji su napola životinje njima prijeti opasnost. Znam da se radi o lapsusu izrečenom u živom javljanju, ali baš mi je to nekako simpatično.
U Zagrebu, pak, postoji opasnost od zakonskih represalija, ako dobro ne tumačiš zakon. Upozorava nas mlada zgodna voditeljica kako se mnogi Zagrepčani kupaju u gradskim fontanama. Kaže kako za to „nema zabrane, ali ako dođe komunalni redar, mogao bi im naplatiti globu”. To je isto kao da policija kaže da za tu i tu cestu nema ograničenja brzine, ali da im prometni policajac može naplatiti kaznu za brzu vožnju. S druge strane, sviđa mi se to o građanima koji se kupaju u gradskim fontanama. Imamo i mi u Zadru svoju fontanu u kojoj bi se mogli kupati. To je ona na Zelenom trgu. Ona je doduše malo mala, dostatna tek da golubovi piju vodu i da mala djeca, koju predvodi moj nećak, malo smoče ruke, ali spretniji i mršaviji čovjek bi se mogao užlijebiti u onaj vodeni kanalić. Tek toliko da se zna da i mi imamo poveznice s metropolom. I u Zadru te komunalni redar može kazniti zbog „kupanja u fontani”.