Želio bih pisati o zadarskim peškarušama

Umorio sam se. Srce me zaj…. No, ideju za sljedeći pothvat imam. Pisao bih o zadarskim peškarušama. Pod tim pojmom ne mislim samo na žene s ribarnice, već i na žene koje su u neku ruku lakšeg morala, govoruše, namiguše, pomalo lupežice. Taj lik u Zadru živi jednako u 15. kao i u 21. stoljeću. Kroz njega se zrcale neke osobitosti našeg grada
Sasvim nedavno iz tiska su izašle dvije knjige Slavka Govorčina, poznatog zadarskog pjesnika i književnika čija je prepoznatljivost pisanje na iškom izričaju. Prva, zbirka čakavske poezije “Uljenica moje matere” izvorno otisnuta 1984. godine ove je 2010. godine doživjela četvrto i dopunjeno izdanje. Druga knjiga je sasvim nova. Riječ je o zbirci pripovijedaka “Kosir”. Tim povodom razgovaramo sa Slavkom Govorčinom.
Za razliku od Vaših prijašnjih djela koja su pisana na vašem materinjem, čakavskom izirčaju, te na zadarskom govoru (Libar o Žmaku, op. a.) u najnovijoj se knjizi služite i ravnokotarskim, vlaškim govorom. Štoviše, najdulja priča, monodrama “Kosir” čitava je pisana tim izričajem. Kako je bilo rođenom čakavcu pisati na vlaškom?
– U zbirci pripovijedaka “Kosir” nalazi se petnaest priča, a osim prve priče, monodrame “Kosir. Oli van – Luca Vlaj’na” koja je čitava napisana na ravnokotarskom izričaju u još tri ili četiri pripovijetke sam koristio elemente tog izričaja. U slučaju Luce radi se o vlajni udanoj u bodule. Takve sam slučajeve često susretao. Inače svakodnevno susrećem ljude koji govore ravnokotarskim izričajem. Guštam ih slušati. Meni se čini kako je njihov govor, za razliku od našeg, bodulskog, greziji, srčaniji, te da su i njihove beštime i molitve oporije, sočnije nego naše.
Vlaška posla
Nekoliko Vaših priča, među kojima je najpoznatija ona o Žmaku, nastalo je prema događajima iz života stvarnih osoba. Je li to slučaj s Lucom, glavnom akterkom naslovne pripovijetke?
– Ne, Luca je fiktivan lik. Njezin životni put, vlajne koja se udala u bodule, na našim otocima nije rijedak. Ima toga i kod nas, doli na Ižu. Ali, gdje god su kotarka ili kotarac došli u bodule ponašali su se kao pravi kršćani, kao ljudi od lavura i poštenja. Takvi su slučajevi naročito bili česti kod ponovne ženidbe ili udaje udovaca i udovica s otoka. Neke slike čovjek nosi iz djetinjstva. Tako sam u nekoliko navrata bio na pazaru u Sukošanu. Istom onom na kojem je Luca Vlaj’na upoznala bodula Marina. Samo, za razliku od Luce i Marina, ja sam tamo bio prije Drugog svjetskog rata. Tamo sam kao mali uživao promatrati kotarce, tu sirotinjsku i bećarsku čeljad, njihovo siromaštvo, njihove špekulacije, prevrtljivost… Najveći im je gušt bio bodulu u vreću umjesto gudića ubaciti prasicu. Čovjek koji bi nasjeo na takvu varku u svom bi mjestu i na svom bi otoku bio predmet najvećeg ruganja i zafrkavanja (Od toga je Luca spasila Marina, op. a.). Tako sam još kao mali uočio i zainteresirale su me te njihove furbancije, cjenkanje, nadmudrivanje. Jedino sam vrijeme radnje naslovne monodrame stavio u godine nakon Drugog svjetskog rata. Luca, glavni lik, kroz raznorazne je omladinske organizacije i kurseve donekle izmjenila svoj pogled na svijet. Malo se kultivirala. Zaljubila se na prvi pogled i sa svojim čovjekom htjela u gajeti pobjeći u inozemstvo. Tih je godina to na otocima bila česta pojava. Nije se svima uvijek išlo, ali nekad je i društvo znalo presuditi. Ako nebi pošao tvoje bi te društvo izoliralo. Zato je i Marin krenuo u bijeg, a Luca za njim. Kada sam pisao o havariji koja je potopila gajetu i spriječila Lucu i Marina u bjegu za Italiju morao sam zamisliti stvarno mjesto. Zamislio sam jednu puntu kraj mjesta Sutomišćice na otoku Ugljanu…
Budući ste se sada književno dotakli i jednih i drugih, kako Vi gledate na čuveni animozitet između bodula i vlaja?
– Ja na to gledam na sljedeći način. Svaki otok je poput kontinenta, a svako mjesto na otoku država za sebe. Drugačije se govori, drugačije se igra kolo, čitavo življenje je drugačije. Otočane određuje vječiti strah za sutra. Kod vlaja, iako su siromašni kao i mi, nema tog presudnog straha. U krajnjem slučaju oni mogu ukrasti nešto, spasiti se i pobjeći. Na otoku, ako i ukradeš nemaš gdje pobjeći. Osim toga i jedni i drugi su vrlo siromašni, ali i ponosni i pošteni.
Zašto ste svoju novu zbirku pripovjedaka naslovili “Kosir”?
– Kosir je alatka od koje se ni muško ni žensko kada bi se maknuli od kuće u prijašnjim vremenima nisu odvajali. On uvijek dobro dođe. Nose ga zadjevena o pojas i boduli i vlaji. U polju, oko kuće, na maslinama, u drvima… Kosir ti daje malo sigurnosti, s njim si o pasu, kako sam napisao u uvodnom slovu, ka’ general sprid svoje regimente, junak, domaćin… I Luca u jednoj epizodi drži uza sebe kosir. Gabre, koji se u nju zaljubio, prepriječio joj je put, ali Lucin kosir, dota koju je donijela na otok, tjerao mu je za tog njihovog susreta strah u kosti. Kosir je u tom slučaju i oružje, pa, najazd, Luca misli: “Vide ga, oštriji neg lemeš. Da je vaki bilo nikad Turci u Kotare ravne. A, nikoji. Dašta!”
Istinite priče
Neke su priče iz knjige “Kosir” zbiljske…
– Pripovjetka “Ružarij Adamke Dumićeve” istinita je priča i mnoge sam njezine pojedinosti kao petnaestogodišnjak intenzivno proživio. Riječ je o časnoj sestri s Iža koja se u jeku Drugog svjetskog rata vratila u Mali Iž. Otac i nevista su joj bili u logoru na Molatu, kuća zapaljena, a četiri brata u partizanima. Sva četiri su poginula. Ona je u Malom Ižu svaku večer organizirala molitvu sa završetkom: “Neka Bog sačuva naše partizane, a poginulim udili milost Božju.” Tih se molitava, kojima smo redovito prisustvovali dok su talijanske ophodnje patrolirale mjestom, živo sjećam.
Otok Iž i generacije Ižana Drugi je svjetski rat definitivno najjače obilježio. No, u knjizi “Kosir” Vi ste književno obradili i sudbinu otočana u Prvom svjetskom ratu.
– Budući sam rođen 1927. godine nisam mogao biti svjedokom povratka naših otočana iz Prvog svjetskog rata, ali sam išao u školu i družio se s mnogima kojima je poginuo otac ili kojima je otac ostao invalid. Ima jedna živopisna priča o jednom našem čovjeku koji je zajedno s prijateljem inficirao sebi ranu na nozi bakrom. Naravno, to je učinio da ne mora na front. Takvih je slučajeva kod nas bilo mnogo. Prijatelj mu je od toga umro, a on je jedva ostao živ. Naši su otoci Prvi svjetski rat proživjeli stravično. Na Dugom je otoku bilo mobilizirano 370 ljudi. Poginulo ih je oko 50. U Malom Ižu poginulo je njih oko 20. Svi su ti ljudi imali obitelji, djecu, po nekoliko njih, a dosta ih je u vojsci bilo i po devet godina – prvo redovni rok, pa rat… To su bile tragedije… Kažem, povratak iz Prvog rata nisam proživio, ali se živo sjećam čekanja na rivi i povratka nakon kapitulacije Italije, vraćanja iz Partizana, iz logora, iz El Shatta, povratka ljudi nakon Drugog rata. Suština je i atmosfera svih tih povrataka ista kao ona u pripovjetci “…Devetstotinaosavnajesta”.
U novim se pripovijetkama često spominju velike ličnosti i događaji – carevi, kraljevi, generali, vođe, drugovi, Prvi i Drugi svjetski rat… S druge strane, dominira sporost i postojanost otočne svakodnevnice. Jeste li ih, ponekad, namjerno suprostavljali?
– Dobro ste to primjetili. Za velike se ličnosti čuje. Oni su i nada i ufanje i prokletstvo. Svijet se vrti oko njih. Što je jedan otok za nekog generala ili kralja?
U zbirci pjesama “Uljenica moje matere”, kao i u knjizi “Kosir”česta je Vaša tema rat.
– Nema većeg zla na ovom svijetu od rata. Sve, ali baš sve se može riješiti na miran način. Ako ne ide za dan, dva onda tjedan, mjesec, godinu, pa i duže. Ali rat… Suštinu onoga što o tomu mislim napisao sam u pjesmi “Vojna” iz zbirke “Uljenica moje matere”: “Neka bi vojna/kad mati sina daruje ratu/i dite ćaću/i divojka svatovsku jabuku./Neka vojne/neka rata/veće!/Tr spod moje masline/gavran soldatsko-krvni/pira piovati neće.” Tu sam pjesmu napisao na vrhu jedne masline onako, što se kaže – u dahu!
Prvi čakavski pisac
Znani ste i kao prvi pjesnik i književnik koji je svoja djela počeo pisati čakavicom zadarskih otoka. Danas niste jedini.
– Da, prvi sam počeo pisati na izričaju zadarskih otoka. Tamo gdje sam ja nekad bio sam danas stoji mnoštvo pjesnika i pisaca. Gotovo svako mjesto zadarskih otoka ima svoga pjesnika ili književnika koji pišu na lokalnim izričajima. Uspjeha ima, kao i obično, kod nekog više kod drugog manje.
U Vašoj smo biografiji pročitali kako Vam je nekoliko djela bilo zabranjeno. Zašto?
– Sve je to zbog taštine. Velike i meni neshvatljive taštine. Naime, stvar je bila u tomu da ja nisam bio u partizanima. Bio sam dječak kad je bio rat. Moj je otac bio u Južnoj Americi. Nisam bio u logoru, nisam, rekoh, bio na Sutjesci, Neretvi… To je nekima iz moga mjesta silno smetalo u smislu da što će nama neki Slavko Govorčin koji nije bio nigdje ni vidio ništa sada pisati o ratu. Tako su mi zabranili rekvijeme, recitale, poeme i pjesme za prigodne svečanosti. Kratili su radioemisije u kojima sam ja bio sugovornik jednako kao i televizijske emisije u čijoj sam izradi sudjelovao. Uvijek bi prevladale njihove prepatetične ceremonije. Kada sam se kritički osvrnuo na spomenik palim partizanima htjeli su me i sudski goniti…
Imate li književnih planova za skoriju budućnost?
– Umorio sam se. Srce me zaj…. No, ideju za sljedeći pothvat imam. Pisao bih o zadarskim peškarušama. Pod tim pojmom ne mislim samo na žene s ribarnice, već i na žene koje su u neku ruku lakšeg morala, govoruše, namiguše, pomalo lupežice. Taj lik u Zadru živi jednako u 15. kao i u 21. stoljeću. Kroz njega se zrcale neke osobitosti našeg grada.
 

Biografija

Slavko Govorčin rođen je 1927. godine na otoku Ižu. Napisao je zbirku čakavske poezije „Uljenica moje matere” koja je od prvog izdanja 1984. godine ove godine doživjela četvrto; knjigu proze „Vazda budi Ivane Jerin” (1990.); izbor iz novinskih feljtona „Naporuk z školja”; dramu „Zlatni pir”; scenarij za dokumentarni film „Na kraju stoljeća” koji je 1990. godine u Bilbau osvojio prvu nagradu; scenarij za dokumentarni film „Iška ognjišta”; zapisi „Iž u smihu i gorčini”; rekvijem za 16 preških lavandjera;in memoriam za sedmoricu iških ribara streljanih 1942. godine; „Bodulski rekvijem”; „Libar o Žmaku” (2007.). Njegove su pjesme uvrštene u Antologiju čakavskog pjesništva. Član je Društva hrvatskih književnika.

Zbirka od 15 pripovjedaka

„Kosir” je naslov najnovije knjige – zbirke pripovjedaka Slavka Govorčina. Knjiga je izdana ove, 2010. godine. Izdavač knjige su Udruga 3000 godina Za dar i Društvo hrvatskih književnika ogranak Zadar. U knjizi se, osim piščeve uvodne napomene, na 160 stranica nalazi 15 pripovjedaka, izvadak iz recenzije Ante Gradiške, autorov životopis, te mali rječnik manje poznatih riječi kojima se autor u djelu služio. Imena pripovjedaka iz zbirke su redom: Kosir, Devetstotinosavnajeste, Ružarij Adamke Dumićeve, Andrija Ala Kalamita, Deset zapovidi, Feralić, …i jedina ljubav, Španjolska muha, Darli ‘merikano, Šete bandjere, Gladuša, Prešident, Purgatorij treće klase, Kumpanji i Sićanje u Malinu na Knežu.