Kriza izbliza

Koliko Vlada može podcjenjivati rasuđivanje vlastitih građana pokazuje ovih dana premijer predlažući hitne mjere štednje koje bi, kako reče, trebale spasiti brod hrvatske ekonomije da prevesla teška vremena dok ponovno ne upali motore, a još donedavno se hvalio da vozimo u petoj brzini.
Kriza za koju se uvjeravalo da će ostati dalje od Hrvatske sada se vidi izbliza i zasigurno je sve još gore od onoga što se građanima pakira, a oni to znaju.
Uvjeravlo ih se kako je potresu globalne ekonomske krize epicentar u Americi te da bi se Hrvatska mogla tek neosjetno zatresti, a onda je osvanuo popis mjera štednje i traženje nacionalnog konsenzusa da se one i provedu ili nam se loše piše.
Vlada je ponovno smetnula s uma da građani iako nisu ekonomski eksperti, niti politički analitičari ipak iz iskustva znaju da će teret pasti na njihova leđa. Teško će povjerovati u pravičnost kada je u pitanju raspodjela tereta štednje bez obzira što se mudro plasiralo kako se do krajnjih granica režu troškovi države.
Premda se za plan Državnog proračuna za iduću godinu ističe kako restrikcije ne bi trebale udariti na umirovljenike, zdravstvo i socijalna davanja, teško se oteti dojmu da će takav proračun aktivirati socijalnu bombu jer dijelu proračunskih korisnika, primjerice prosvjetarima, zamrzavanjem plaća, uz rast životnih troškova ne možete reći kako će njihov socijalni status ostati isti. Što će po pitanju ove najteže Sanaderove restriktivne stavke – zamrzavanja plaća reći emotivni Krešimir Sever, šef Nezavisnih hrvatskih sindikata doznat će se uskoro kada se na nekoj točki susretnu i izmire njegovi srce i razum. Naime, kako je izjavio, srce mu govori da ionako male plaće ne mogu na led, dok mu hladna glava razumski nameće zaključak kako je potrebno nešto poduzeti!
Iako se možda dalo naslutiti kako će, nakon odobravanja poslodavaca i sindikati omekšati kada je u pitanju socijalno partnerstvo za zajedničko prevladavanje krize, može se pretpostaviti da će oni inzistirati da najprije vide kako su se saborski zastupnici koji još uvijek imaju visoka primanja odrekli povlastica. A, to se, iz popisa premijerovih mjera nije baš dalo iščitati. Izostat će prigodni božićni darovi i nagrade kao i enormni troškovi reprezentacije, no državni službenici još računaju na božićnicu zajamčenu kolektivnim ugovorom, a što će biti do Božića, samo Bog zna. Morat će se usprkos lokalnim izborima štedjeti i na lokalnoj razini, a komunalne usluge ne bi smjele poskupjeti. Ljulja se i Primorčev projekt besplatnih udžbenika, odgađa se izgradnja škola, ambulanti, a istodobno se zbog zadržavanja gospodarskog rasta i zadržavanja radnih mjesta, nastavlja sa skupim projektima upitne isplativosti, poput Pelješkog mosta, sportskih dvorana… A saborski zastupnici ne žele plaćati niti 300 kuna mjesečno za parkiranje, nego besplatno parkiraju i voze se do mile volje, a neće se odreći niti povlaštenih mirovina od 9 tisuća kuna naviše…
Sve će to narod platiti, ili se neće dati vozati?
Milanović i Čačić jedva su dočekali napasti Sanadera, pa javnost “čita” kako od zajedničkih napora neće biti ništa i mogu besplatno tek pjevati: “Teška vremena prijatelju moj…”