Gradski sat mora kucati

Jedino razdoblje u kojem gradski sat nije kucao bilo je ono od 1991. do 2001. godine. Ratno vrijeme zaustavilo je sat i puno desetljeće njegove kazaljke nisu se pomakle ni milimetra, te se od tada pa do dana današnjeg sa njega visu čula zvona koja su “pokazivala” koliko je sati. Većina Zadrana pamti kako su zvona sa Gradske straže zvonila na svaki “kvarat ure”

Svaki dan oko 11 sati Zoran Miočev (41) prelazi preko Trga do Gradske straže. Pozdravlja čuvarice u Etnološkoj zbirci i penje se najprije kružnim pa strmim, uskim skalama. Na predzadnjoj etaži, tik ispod zvona nalazi se ono zbog čega je došao – mehanizam sata koji u Zadru kuca od davne 1803. godine. Zoran ga pregledava, štima, podmazuje i navija, do idućeg susreta, do sutra, i onda sve ispočetka…
Obiteljska tradicija
Sve je prenulo sa Zoranovim ocem, pok. Šimom koji je kao mladić od 16 godina iz Pakoštana preselio u Zadar. Radio je na obnovi grada nakon Drugog svjetskog rata, i 1951., sa samo 17 godina, počeo navijati gradski sat.
– Otac je radio od 6 ujutro te se već oko 5 muvao oko sata i provjeravao štima li sv, kaže Zoran.
Šime je u životu promijenio puno poslova, od održavanja u bivšoj “Općini” preko Matičnog ureda do tadašnjeg Narodnog kazališta Zadar, a pred mirovinu bio je sakreštan u crkvi sv. Šime. Upravo u blizini te crkve, na potezu prema Trgu, stanovali su Miočevi.
– Kao dijete često sam dolazio s ocem ovdje, penjali smo se skupa do sata, a nekad sam ga i ja navijao. Znao sam da ću jednom preuzeti taj posao koji je, eto, postao obiteljska tradicija, priča Zoran, po zanimanju pomorski strojar kojeg posao na mjesec dana “odvlači” u daleku Novu Kaledoniju, pa je mjesec dana kući… Kad nije u Zadru sat navijaju njegova supruga Magdalena ili petnaestogodišnja kćer Alba, a nije isključeno da će sat koji Zadranima pokazuje točno vrijeme barem jednom naviti i mlađa kćer, desetogodišnja Ira.
Desetljeće koje je zaustavilo kazaljke
Jedino razdoblje u kojem gradski sat nije kucao bilo je ono od 1991. do 2001. godine. Ratno vrijeme zaustavilo je sat i puno desetljeće njegove kazaljke nisu se pomakle ni milimetra, te se od tada pa do dana današnjeg sa njega visu čula zvona koja su “pokazivala” koliko je sati. Većina Zadrana pamti kako su zvona sa Gradske straže zvonila na svaki “kvarat ure”.
Toranj koji izrasta iz zdanja Michelea Sanmichellija (Straža je izgrađena 1562. godine) počeo se graditi 1798. godine, za vrijeme austrijske vlasti. Zupčanici sata koji je postavljen u kulu su od mjedi i željeza. Veće zvono, koje je otkucavalo sate preneseno je s Kapetanove kule (napravio ga je Bovo dí Antona), a manje, koje je otkucavalo četvrtine sata, sa susjedne crkve sv. Lovre. Sat je izradio i montirao gradski urar Martini. Inače, u Zadru se još 1555. spominje javni gradski sat na zvoniku crkve Četrdeset mučenika ili sv. Barbare koja je stajala u blizini današnje kavane Forum. Visina podignutog tornja jednaka je visini Straže od baze do podnožja tornja. Gotovo punih deset godina Straža je stajala u skelama. Bila je to i mjera očuvanja od ratnih “nuspojava” i zalog za buduću obnovu.
– I danas mi ljudi prilaze i kažu da su čuli da zvoni sat, a ja se tada samo nasmijem. Kad se obnavljao prije ponovnog pokretanja 2001. godine mehanizam sata nije popravljen do kraja i on od tada više ne zvoni, objašnjava Zoran.
Stari Šime vratio se na posao 2001. godine, i tada ujedno proslavio punih 50 godina otkad je prvi put navio i počeo brinuti o gradskom satu. Nastavio je to činiti do 2003. godine kada se razbolio i otišao u mirovinu, a umro je godinu kasnije.
“Kosi toranj”
– Jeste li primjetili da je malo nagnut, da je malo kos?, pita nas Zoran. – Nismo…, odgovaramo i u isti čas pogled nam bježi sa trga na toranj. Malo škiljimo i zaključujemo – Je, stvarno je nagnut, kako to?! – Tako je to otkad je obnovljen, ali mislim da nema straha jer je u obnovi i učvršćen, pojašnjava.
Zanimljivo je i to da vrijeme koje pokazuje gradski sat može varirati deset minuta. Ovisi to o klatnu koje se za visokih temperatura dulji, a za niskih skuplja.
Gradski sat sam po sebi nema ono značenje koje je imao u vrijeme svog nastanka. I ako nemaju ručni sat ljudi imaju mobitele koji im pokazuju točno vrijeme. Pa ipak, kada se sljedeći put nađete na kavi na trgu, obratite pažnju na to koliko ljudi koji “prozuje” trgom ili samo lagano šetaju, dižu glavu gore i pogled upiru prema kazaljkama. Neki iz navike, a neki iz potrebe. Toranj sa satom sastavni je dio Narodnog trga.
– Predugo je bio u skelama da bi danas ne bismo gledali, kaže nam jedan umirovljenik koji na trgu ispija kavu. I u pravu je. Stasale su generacije Zadrana koje se ne sjećaju kako su Straža i toranj sa satom izgledali prije nego su zatočeni u skele i vreće s pijeskom.
Priča se o tome da će mehanizam sata koji kuca od 1803. godine zamjeniti novi, elektronski. I taj bi sat trebao nekog tko će se o njemu brinuti, kao što i ovaj postojeći jednom godišnje “pregledavaju” urari, no ne bi ga trebalo navijati. Ipak, sat u koji se Zadrani uzdaju od 1803. i dalje je u dobrom stanju. Ne kvari se i s njim nema problema, pa dok radi radi, jer ni moderna tehnologije ni elektroničke naprave vrijeme ne mogu produljiti niti ga učiniti boljim i kvalitetnijim.