Nicht Ante, Darinka!

DIVAN, POUČAN FILM
Ove nam je subote naš dragi HTV emitirao remek djelo Olivera Hirschbiegela o Hitleru i njegovom konačnom padu. Nećemo sada naravno razglabati o Hitleru i njegovoj doktrini, ali ima tu nešto što je jako zanimljivo i poučno. Znamo da je dosta pripadnika te vojske i ideologije kraj rata dočekalo bježeći s torbama punim zlatnih poluga, zubiju ili nakita, ovisno o tome što se zgodno našlo pri ruci, ali su ovi Hitlerovi uistinu bili dosljedni, bar većina. Kada su shvatili da je gotovo, oni su se jednostavno samoubili, dijelom zbog toga što nikako nisu htjeli pasti u ruke Rusima, a dijelom zbog rušenja ideala u koje su vjerovali i spoznaje o dosezima posljedica vlastitih postupaka. I dok to čovjek gleda, baš mu nekako padaju na pamet svakojake stvari. Kako su oni to jednostavno riješili. Nema dugotrajnog suđenja i razvlačenja, fino metak u glavu i gotovo. Kratko i jasno. Uvijek sam cijenio one Japance koji se ubiju jer ne mogu podnijeti sramotu što im je vlak zakasnio dvije minute godišnje, ili im je firma napravila gubitak od 0,05%. A kod nas? Zna se da si kriv, da si zabrljao, oštetio, prevario, ubio i unesrećio, a nitko se ne osjeća odgovornim, dok mogućnost da se netko zbog osjećaja odgovornosti ubije, uopće i ne postoji. Netko će reći – ali to nije kršćanski. Tako je. Ali nije kršćanski ni ovo što sam nabrojao, pa se ipak napravilo. A to je sve tako jednostavno.
KONAČNO DOBRA REKLAMA
Da, nakon niza odvratnih, prizemnih, banalnih i ljigavih gluposti kojima se reklamiraju deterdženti i pivo, konačno smo vidjeli i jednu dobru reklamu. Naravno, vi već znate da se radi o onoj u kojoj susjed Ante krene voziti Darinkin automobil, a ovaj ga skuži (auto) i zarobi na vozačevom sjedištu. Jedino što je neprirodno je ono kada inače izvrsni glumac Emir Hađihafizbegović u ulozi Ante kaže susjedu “kaj veliš”, ali i to je dio folklora.
LAŽNA ROMANTIKA
“More” je emisija koju vrlo rado pogledam, osobito otkako sam i sam u njoj gostovao. Ovaj smo put vidjeli pričicu o putnicima “pomorcima”. Radi se naime o ljudima koji plove tzv. dugim prugama, tj. onima poput one Rijeka – Dubrovnik. Govorilo se o jednoj mladoj ženi koja uživa u putovanju od Splita do Rijeke, koje inače traje cca. desetak sati. I sve je to kao idealno, romantično i ugodno, i daleko bolje nego putovanje autobusom ili autom. Mogu oni tako pričati nekome tko se tim prugama nikada nije vozio, ali ne i meni. Gospođa je, naime, predavač na Riječkom fakultetu pa još sve to ulazi u putne troškove, i to toliko da može spavati u kabini i zabavljati se sa svojim laptopom, što ja kao imućan čovjek nikada nisam mogao priuštiti. Ja sam provodio ugodne noći lomeći se po klupama i barskim stolicama, i to samo onda kada bi i to uspio od putnika koji bi prije mene zauzeli sva raspoloživa mjesta. Putna karta je bila i skuplja, a putovanje je trajalo dvostruko i trostruko duže, pa mi vi pričajte o tradiciji, romantici i običajima, a ja ću ipak putovati autocestom u svome Fiatu.
“NIKADA NIJE GOTOVO, DOK JE GOTOVO”
Da ne kažu moje cijenjene kolege, koji pišu o sportu daleko bolje i stručnije nego ja, da zalazim na njihov teren, samo ću se kratko osvrnuti na ovaj nogometni vikend. Utakmica između Rijeke i Hajduka je čak bila i napeta, ali je najveseliji bio razgovor s trenerima. Miše je vrlo odmjeren i zanimljivo ga je gledati kako mirno gubi borbu za prvaka, a onaj drugi trener je puno uzbudljiviji. Nisam imao kod sebe notes za sve zapisati, ali mi je u sjećanju ostala ova jedinstvena izreka: “Nikad nije gotovo, dok je gotovo!” “Tako je” – dodao bi ja -“Svatko je kovač svoje sreće, a mala Marica je recepcionerka u Pakoštanima.”
FOLK GURU
U zadnjoj emisiji “Red Carpeta” saznajemo epohalni podatak da u svojoj cijenjenoj ekipi imaju i tzv. “Folk – gurua”. To je čovjek (čovjek?) koji komentira folk pjevače, ali ne one poput Willia Nelsona ili Neil Younga, već spominje razne seke, cece (namjerno pišem njihova imena malim slovima), mile kitiće i sličnu žgadiju. Nikako ne razumijem, kada smo već pošteđeni njihove odvratne muzike (muzike?), zašto nam pokazuju njihove face? Bila je prije par godina jedna emisija u kojoj po Beogradu pitaju ljude što misle o narodnjacima. Zaustavili su mladi par kulturnog izgleda koji su, kada su vidjeli da se radi o hrvatskoj televiziji, rekli sljedeće: “To je grozno! Nemojte dozvoliti da se to širi i kod vas!” A mi dopuštamo da nam ulaze na mala vrata. Fuj! Fuj! Odvratno!
BLAGO JEDNOSTAVNIMA DUHOM
Osim toga smeća, u istoj smo emisiji mogli vidjeti čitav niz raznih ridikula, fashiongurua, stilista, i osoba koje, poput nekakvog feminiziranog bosanskog kvazi pjevača, evidentno imaju problema s mentalnim zdravljem. Kada smo kod mentalnog zdravlja, kako definirati nekog ušminkanog tipa koji je pričao o modi, a koji je komentirao koliko eksploziva treba za minirati kvart u Beogradu ili neku folk pjevačicu? Momak je očigledno veliki Hrvat. E, pa ako nam veliki Hrvati ovako izgledaju i trtljaju o modi, onda ja znam što se još može dići u zrak s toliko eksploziva za bolji ugled domovine u svijetu.