Odjeci šutnje

Za razliku od jednodnevne, političke izborne šutnje, socijalna i moralna šutnja traju, izgleda, godinama pa i desetljećima te mnogi i ne primjećuju kako postaju sve bezosjećajniji, sve bezobzirniji, sebičniji i netolerantniji, a sliku života i svijeta vide kao iskrivljeni odraz u razbijenom ogledalu realnosti.
Sve kao da je postalo mjerljivo novcem i poticano osobnim probitkom pa i kada se pojave iskreni, humani i etički proplamsaji kod javnih osoba ili kod običnih, malih ljudi, rađa se sumnjičavost i traži se razlog za dobrotu.
Postaje nezamislivo i nevjerojatno da netko jednostavno samo želi biti plemenit jer takve odavno smatraju priglupim naivcima, osobenjacima, promašenim idealistima i izgubljenim slučajevima. Svima kao da je isparilo vrijeme za suosjećanje. Većinu je u vječnoj brizi oko stjecanja i njegovanja vlastitog egoizma preplavila šutnja kada je riječ o onima koji trebaju pomoć drugih, primjerice o invalidima ili o “kraljevima ulice”.
Sve organizirane tribine, udruge i zakonska rješenja koja su na tragu pomoći invalidima treba bezrezervno pohvaliti, no ostaje surova činjenica da riječi iza kojih ne slijedi djelo nemaju osobitu težinu. U svakodnevnom životu sve su rjeđa svjedočanstava koja ulijevaju nadu jer je puno onih koji neće ni zamjetiti šumu prepreka za invalidska kolica, koji će se kao ljudi bez srca narugati slijepoj osobi jer tapka u svome mraku.
Zakonska rješenja za bolji i lakši život invalidnih osoba, usprkos zaklinjanju na socijalnu državu i humano društvo još uvijek nisu dosegnula onu razinu u kojoj bi bila osjetna potpora svima onima koji teško koračaju kroz život bez tuđe poomoći. Pitanje zapošljavanja invalida s vremena na vrijeme izroni iz gustog oblaka šutnje, no brzo nestane potisnuto općim ekonomskim stanjem u kakvom radno mejsto teško pronalaze i zdravi.
Ono što se danas bolje čuje i radije sluša svakako su afere, zavirivanje iza zastora tuđih života, političke igre i smicalice i svakako, crne vijesti dok šutnja prijeteći pada na ono što bi trebalo biti važno, što je plemenito i lijepo.
Danas se odjek takve duge šutnje o vrijednosti i veličini milosrđa ogleda u svim sferama, pa se kod nas i u svijetu mogu čuti upozorenja kako smo zapali u krizu morala. To se najčešće čuje od Crkve i nekih koji vide kamo idemo pa uporno ističu kako smo sustav vrijednosti izokrenuli naglavačke. No, sve to malo vrijedi ako se etičnost ne živi, ako se ne pretovori u djelo, ako na ulici doista ne pomognemo invalidu, ne prevedemo preko ceste slijepu osobu, ne kupimo list koji pišu beskućnici kako bi im pomogli ponajprije u vraćanju samopuzdanja i vjere u ljude. Nažalost, još uvijek je premalo onih koji bi za to odvojili svoje, novcem mjerljivo, vrijeme.
Slavne osobe, glumci, nogometaši u posljednje vrijeme kao da se nadmeću tko će od njih biti veći humanitarac i pomoći siromašnim i bolesnim pa se odmah pojavila i pomisao kako to rade zbog dodatne promidžbe što bi doista bio pravi “sumrak” čovječnosti.
Stoga je važno da se socijalna osjetljivost, dobročinstvo i neproračunata humanost češće prepoznaju u stvarnosti, da se ljudi pogledaju u ogledalo i zapitaju čime su se to toliko vrijednim zaokupili da nemaju vremena ni srca za pružiti ruku.