U Zadru 1847. izvedena prva operacija pod anestezijom u jugoistočnoj Europi

Ono što posebno treba naglasiti, a to je činjenica kako je 11. ožujka 1847. u staroj zadarskoj bolnici izvedena prva operacija uz eter-narkozu na području današnje Hrvatske, odnosno čitave jugoistočne Europe. Mjesec dana nakon Zadra, operacija odstranjenja dojke u eterskoj narkozi obavljena je i u Dubrovniku. Stanje se u bolnici donekle popravilo kad je od godine 1861. skrb nad bolnicama preuzela Pokrajinska samouprava. Uskoro se uvidjela potreba o gradnji nove, moderne bolnice. Naime, i svojim smještajnim kapacitetom i svim ostalim čimbenicima, prije svega napretkom medicinskih spoznaja, razvitkom moderne operativne tehnike i sve složenijim metodama pretraga, bolnica nije mogla zadovoljiti povećani priljev bolesnika i osigurati suvremenu medicinsku obradu – rekao je prim. dr. Mirko Jamnicki Dojmi na svom iznimno zanimljivom predavanju u povodu obilježavanja 130. obljetnice Pokrajinske, odnosno današnje Opće bolnice u Zadru.
Miho Klaić – najzaslužniji
Pravila za Pokrajinske bolnice bila su tiskana već 1883. u Zadru, nastavio je predavač te dodao kako je puno razumijevanje i podršku nužnosti izgradnje nove bolnice pokazao poznati političar, hrvatski narodni preporoditelj i zaslužni član Zemaljskog odbora Miho Klaić. On je ujedno i najzaslužniji za podizanje bolnice.
– Naime, o pokrajinskim bolnicama raspravljalo se i na XVIII. zasjedanju Sabora 1881. godine. pa je temeljem prijedloga Financijskog odbora donesen zaključak o pokriću izvanrednih troškova za gradnju novih bolnica u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku te pregradnju i adaptaciju bolnice u Splitu. Car je odobrio dizanje zajma početkom godine 1883. Za podizanje nove zadarske bolnice kupljeno je zemljište od zadarske Nadbiskupije kod Ravnica. Gradnjom tada suvremenih paviljonskih bolničkih zgrada započelo se tek godine 1885., a zgrade su dovršene koncem 1886. Konačno, nova bolnica svečano je otvorena 1887. Od te je godine i uredovni jezik bio hrvatski – pojasnio je prim. dr. Mirko jamnicki Dojmi.
Za ono vrijeme, vrlo moderno bolničko zdanje – moglo se čuti na predavanju, po svemu je bilo uzorno. Položaj bolnice bio je na ravnici, kraj same morske obale, na osami. Bolnica se sastojala od pet glavnih i nekoliko sporednih paviljona. Sve ih je okruživalo zelenilo, a njihov je raspored bio takav da su se po potrebi mogli povezati hodnicima. Svi su paviljoni bili jednokatni, ukupnog smještajnog kapaciteta od 180 kreveta.
– Ispred bolnice bio je uređen prikladan vrt za voće i povrće, a bolnički park za šetnje bolesnika hortikulturno je bio uzorno uređen stablima i ukrasnim grmljem. Prozračivanje bolesničkih soba, pomoćni pogoni, opskrba vodom – sve to izvedeno je po zadnjem zahtjevu vremena. Njega bolesnika povjerena je sestrama milosrdnicama iz Zagreba. Bolnica je imala dva glavna liječnika, ali su oba morala podjednako biti vješti u cjelokupnoj medicini. Po potrebi jednako dobro morali su biti upućeni u internu medicinu, pedijatriju, dermatovenerologiju, psihijatriju, kao i u kirurgiju, zarazne bolesti, okulistiku i otorinolaringologiju. U to vrijeme specijalizacije iz pojedinih grana medicine – pogotovo kod nas – bile su još u povoju, pa tako ni odjeli – osim porodiljnog kojeg je vodio profesor primaljskog učilišta – nisu bili formirani po specijalnostima. Bolničarsku službu obavljale su časne sestre sv. Vinka Paulskog, a pomoć u njezi bolesnika pružale su im dvije bolničarke i dva bolničara. Ljekarnom je upravljao bolnički ljekarnik. Nakon Drugog svjetskog rata dobila je ime – Opća bolnica – pričao je ovaj ugledni zadarski liječnik.
Bolnicom upravljao prior
Pričajući o još davnoj prošlosti i povijesti nastajanja današnje zadarske Opće bolnice, rekao je kako su prve bolnice u Zadru otvorene za bolesne vojnike. Prva od njih spominje se u 16. st., a bila je smještena u tvrđavi Citadela, no ona je uskoro preseljena kod bivšeg Samostana sv. Nikole da bi na koncu, za potrebe vojne bolnice poslužila velika zgrada zadarskog plemića Šime Cedulina.
– Otvorena je 1593., preuređena 1611., a svojoj svrsi služila je sve do 1804., kada je prenamijenjena u Civilnu bolnicu, a vojna ponovno seli u prostorije bivšeg Samostana sv. Nikole. Vojna bolnica bila je dvokatna, smještajnog kapaciteta za 60-tak bolesnika. Raspolagala je posebnim sobama za bolesnike, ranjenike, za oboljele od svraba, s previjalištem, dvjema sobama za priora bolnice, sobom za kirurga, sobicom za kapelana, sobom za strance, spremištem, prostorijom za raskuživanje, zatim s dva zahoda i mrtvačnicom. Bolnica je imala vlastitu cisternu, drvarnicu i dr., a neko vrijeme i svoju ljekarnu. Njom je upravljao prior koji je bio nestručna osoba. Imala je svog stalnog kirurga, a liječnik, gradski fizik u njoj je radio honorarno. Djelatnost bolničara obavljali su osuđenici-galioti – istaknuo je predavač.
Prvu civilnu bolnicu, otvorio je 1804. povjerenik za Dalmaciju Peter Goëss, prenamijenivši vojnu bolnicu sv. Roka u civilnu. Na tom je mjestu bolnica ostala sve do otvaranja nove, Pokrajinske bolnice godine 1887. Skrb za bolnice bila je u rukama lokalnih vlasti, dok se središnja vlast za nju uopće nije brinula.
– Za vrijeme kratkotrajne francuske uprave njezin je smještajni kapacitet s 80 kreveta smanjen na samo 20. Fratri su upravu predali civilnim osobama, a novoimenovani ravnatelj bio je Ivan Dvoržak. Za glavnog liječnika imenovan je bivši protomedik Dalmacije i profesor na centralnoj školi dr. Orazio Pinelli, a za kirurga postavljen je profesor anatomije i kirurgije na Centralnoj školi Giuseppe Dall´Oro čiji je pomoćnik bio niži kirurg Lujo Carpani. Tako je „posada” bolnice konačno bila sastavljena od diplomiranih liječnika koji su zamijenili poluobrazovane redovnike – rekao je među ostalim, na kraju svog predavanja prim. dr. Mirko Jamnicki Dojmi.

 VAŽNIJA DUŠA, NEGO TIJELO

– Za vrijeme austrijske vladavine u Zadru postojale su civilna i vojna bolnica, nahodište, ubožnica i umobolnica. Povijesno gledajući, ove institucije izravni su nastavci drevnih hospitala. Hospitali su bili preteče današnjih bolnica, no uistinu bili su daleko od bolnica u modernom smislu riječi. Kršćansko milosrđe, samaritanstvo, imalo je važnog udjela u otvaranju ovih institucija. Bile su to ponajviše karitativne ustanove, skloništa za siromašne, stare i nemoćne. Dakako i za bolesne. Dakle, neka vrst uboških domova, gdje se – posve sukladno kršćanskom srednjovjekovnom svjetonazoru i konceptu po kojem se život na ovome svijetu shvaćao samo kao predah u pripremi za drugi svijet – više brinulo za spas duše, nego tijela. Ekonomska struktura tadašnjeg, srednjovjekovnog društva nužno je uvjetovala da su hospitali bili u rukama klera – ispričao je dr. Jamnicki Dojmi.

 ZADARSKA BOLNICA NAJBOLJA U DALMACIJI

Prema izvješću bolničke komisije, bolnica je 1823. raspolagala s 80 kreveta smještenih u četiri prostrane sobe. Rasvjeta je bila omogućena svijećama uljenicama, a vodoopskrba iz vlastite cisterne.
Bolnica je također služila kao sveučilišna klinika za studente zadarskog liceja, tj. Centralne škole. Godine 1863. kroz bolnicu je prošlo 918 bolesnika, a zadarska se bolnica držala najboljom u cijeloj Dalmaciji. Unatoč svemu, bolničke prilike nisu bile nimalo sjajne.