Zvonim i pjevam i živima i mrtvima skoro već 50 godina

To su vjerojatno najmanja vrata u gradu, a ulaz su u zvonik Srpske pravoslavne crkve sv. Ilije proroka. Pokušavajući doći do zvonara, zamišljamo malog mršavog čovjeka jer, kako nam se činilo, jedino takav bi mogao kroz ta vrata proći. Čekamo da završi nedjeljna služba u crkvi, kad kroz vratašca prolazi kršni starac. Sagne se, duboko udahne, okrene na bok i prođe.
Ime mu je Aleksa Bogunović, ima 73 godine i zvoni u sv. Ilije, kako kaže već 50 godina. Penje se uskim stubištem, maše sa svakog kata zvonika, fotografiramo ga mi, a onda i cijela grupa turista koja se tamo zatekla. Zvoni malo pomoću konopa odozdo pa se penje skroz do kraja i zvoni sa samim zvonima.
– Nije čudno što je malo nagluh, pomislimo.
Upravo kad smo očekivali da je gotov i da će se spustiti kako bismo još jednom vidjeli kako on to prolazi kroz ta vratašca, Aleksa vadi cvitaru (usnu harmoniku) i zasvira sa zvonika plesuckajući. Turisti plješću i mašu mu. Koji veseljak.
Kad se konačno spustio, ispriča nam Aleksa djelić svoje životne priče.
– Ja sam Aleksa Bogunović, zvonar svih zvona u Dalmaciji, reče on.
Imaju električna zvona u sv. Ilije, ali Bogunović zvoni svake nedjelje i za blagdane. Kaže da mu nije teško penjati se gore.
– Zvonim i pjevam i živima i mrtvima skoro već 50 godina. Gdje god vidim zvono, ja ga moram isprobati. Imam i svoje zvono koje nosim na sve utakmice. Zvono i dres KK Zadra koji mi je dao Toše Gečevski. Ja sam član Tornada i veliki navijač KK Zadra još od 12. godine, kad se košarka igrala pod vedrim nebom. Tad se igrala za ljubav, a ne za šolde. Vladali smo Europom, slavna momčad smo bili. Otkad imamo novu dvoranu, košarke više nemamo. Nula nam je danas košarka, istresao je zvonar što mu je na duši.
Sa zvonom i dresom je išao i u Ljubljanu, Beograd, Skopje, svukud za svojim klubom, a tako je jednom u Zadru sa zvonom dočekao Ćiru Blaževića za vrijeme konferencije za novinare.
Aleksa je rodom iz Donjeg Karina, a živi u Zadru od 1958. godine.
– Zadar mi je najomiljeniji grad. Bio sam svugdje. I u New Yorku. Ne bih nikad nigdje živio nego u mom Zadru. Bilo je i teških vremena. Kad je bio rat. Bilo je teško sačuvati ovo malo hrama. Bio nam je popaljen i opljačkan i zahvaljujući nadbiskupu Prenđi ugašen je požar. Ja sam mu vječno zahvalan i upisao sam mu se u knjigu žalosti. Želio bih, prije nego umrem, doživjeti da dođe do pomirenja. Mi smo jedna vjera, jedan je Bog i Isus Krist. Nekad su Hrvati dolazili nama za Božić i čestitali, i mi njima. Ako je netko bio posvađan, te su se dane pomirili, ispričao je Bogunović i za kraj čestitao svim Hrvatima i katolicima Božić.
– Nek’ ga provedu lijepo i u miru, rekao je Aleksa i vratio se u natrag u hram.
 

 O STARIM OBIČAJIMA

Ispričao nam je Bogunović i malo o običajima za Badnje veče kod pravoslavaca. Pozvao je i druge da dođu.
– Na Badnje veče ložimo debele hrastove ovdje iza crkve. Kaže se ‘Na dobro vam došlo Badnje veče’, a odgovara ‘I s tobom Bog dao zajedno’. Tako i u Smokoviću i u Poljicima. Sjećam se iz djetinjstva kad smo nosili drva za badnjak. Stara baba bi imala u torbi orahe, bajame i ona bih ih prosipala po slami, a mi bi pijukali ‘piju, piju’ i uzimali ih. Na ostatke badnjaka sjelo bi najstarije žensko dijete i svi bi seki češljali kosu da joj bude ljepša i bujnija, priča Aleksa.
– Bilo bi na zid naslonjeno pečenje, ali to ne bi smjeli dirati, nego bi samo jeli nemasne uštipke. Rekli bi nam da ne smijemo mrsiti na Badnjak jer da će nam pop odrezati jezik, ispričao je nostalgično Aleksa.