ZD DNEVNIK Krstarenje, a ne životarenje

“Do 25. se školujemo. Ako imamo sreće, nađemo posao pa čak i na neodređeno. Osnujemo obitelj koju treba negdje skućiti pa dižemo kredit za stan. Trideset godina robujemo toj rati za kredit i svakodnevno odlazimo na posao i mučimo se kako bi nakon tog posla imali gdje doći ručati, prespavati. To nisu stanovi, to su naše ćelije. Zamišljam nas kao u nekoj videoigrici, kao čovječuljke koji uporno hodaju od ćelije do posla i natrag… Kako smo ograničeni. Smisao života nam je zadovoljiti neke društvene norme, raditi cijeli život za ćeliju da bi na kraju mogli što? Umrijeti?” Tako je prije nekoliko mjeseci govorio jedan moj prijatelj i nije sjedio skrštenih ruku. Slao je molbe po cijelom svijetu i evo sad odlazi raditi na kruzer. Završio je fakultet na teret države (i svojih roditelja, naravno) i sad odlazi trbuhom za kruhom. Zapravo, za ispunjenijim životom.
I tako sve više njih odlazi.
Kad sretnemo poznanike, ove što su ostali, propitamo se međusobno: “Kako si, radiš li, jesi li zadovoljan?”
Ovi koji ne rade uglavnom pričaju kako se javljaju na sve moguće oglase, kako se zapravo ni ne nadaju kad pošalju molbu jer pretpostavljaju da će se zaposliti netko preko veze. Ili se većina oglasa svela na stručno osposobljavanje mladih – Mrsićev model stjecanja iskustva za 1.600 kuna mjesečno koje daje država. I to dobiti je ravno dobitku na lutriji, a kako preživjeti s 1.600 kuna i što nakon tih godinu dana, manje je važno ako si već toliko isfrustriran što ne radiš i što tvoja mladost, obrazovanje i ambicije propadaju… Uglavnom žive s roditeljima, možda su i u vezi i vjenčali bi se, ali nemaju posla niti riješeno stambeno pitanje pa vjenčanje, a kamoli planiranje djece, ne dolazi u obzir. Ovi drugi “srećkovići” koji odgovore da rade, na pitanje jesu li zadovoljni odgovaraju kako moraju biti jer, eto, imaju poslić i plaću. Danas ili ne radiš ili radiš “k’o stoka”. Radnička prava su se svela na minimum jer ako nećeš ti, ima njih 370 tisuća drugih koji hoće. Možda će se netko zapitati za dvadesetak godina o prolupaloj generaciji, neostvarenih planova i snova.