Nisam ja ta stranka

DUBOKI REŽEĆI GLAS
“Sve Će Biti Dobro” se, eto približava i jubilarnoj 150. epizodi, a ljudi je i dalje vole i gledaju. Iskreno, i ja sam pratio par tjedana, ali mi je onda dosadilo. To naravno ne znači da nije dobra, već jednostavno ne volim gledati stvari kojima nikada nema kraja. Ipak, moram priznati da serija nije loša, a dokaz tomu je podatak da je gledaju i ljudi do čijeg obrazovanja, ukusa i opće kulture prilično držim. Ali, unatoč svemu, ipak je to sapunica, što znači da neki likovi nestaju i pojavljuju se više puta pa polako idu i na živce. Dok je Orešković odličan u ulozi negativca Macanovića, jedan mladi glumac koji je sasvim solidno glumio u prvom dijelu serije (sve dok nije ubio onu Ljubicu i završio u zatvoru), u svom drugom pojavljivanju polako prelazi u karikaturu. On glumi nekog Šimunića (da nije taj iz Bibinja?) koji je nakon povratka iz zatvora postao negativac od glave do pete. Problem je u tome što nije uvjerljiv, što pretjeruje, a osobito onda kada govori. Sjećate li se onog iskarikiranog glasa kojim na privatnim televizijama najavljuju nove mračne serije pune nasilja, ubojstava i ostalih krvnih delikata? Znate onoj duboki režeći glas procijeđen kroz stisnute zube. E, upravo se tako glasa ovaj Šimunić. Smiješno.
NEUNIŠTIVE KIM I AGGIE
Kim i Aggie ne odustaju. Idu one i dalje po kućama, čiste, rede, preodgajaju “prljavce”, a sve završavaju s ljubljenjem i grljenjem. Vrate se nakon dva tjedna, domaćini se popravili i “neće nikada više” i svi su sretni i zadovoljni. Svima nam je jasno da je sve to malo namješteno, da domaćini jesu grozni, ali da su vjerojatno primili i neku zadovoljštinu za ovakvo javno sramoćenje. U svakoj se epizodi ponavljaju iste stvari. Nered je grozan, onda one viču na domaćine pa Aggie s onim svojim štapićima uzima briseve, a Kim stavlja u red djecu i odrasle. Najbolje je kada dođu rezultati iz laboratorija. Onda se domaćici pod nos stavljaju neke odvratne posudice u kojima je nešto zelenkasto i žućkasto, a radi se o raznim kugama i kolerama koje mogu u sekundi poubijati sve ukućane, ako odmah ne prekinu s prljavštinom. Najbolje je kada spomenu i “zigomikozu”. Nitko nema pojma što je to, ali zvuči zastrašujuće. Osobno mi je najdraže kada spiker opisuje kako kuća izgleda nakon čišćenja i to konkretno spavaća soba. To je onda najčešće “utočište” ili “ljubavno gnijezdo”. Iako nitko ne izgovara riječ “budoar”, ipak je svima jasno na što se cilja.
BIJELE UDOVICE
Bijele Udovice su uz “Zakon” uvjerljivo najbolji hrvatski humoristični uradak. Iako traju već nekoliko godina, oni su i dalje svježi i originalni. To pametnom čovjeku nije teško, jer oni zapravo rade parodije na ono što vide na televiziji, a tu ima toliko gluposti da svakog tjedna mogu ismijavati nekoga ili nešto pa bila to Farma, Trenutak Istine, Istraga ili neka druga glupost kakvim obiluje domaći program. U zadnjoj smo emisiji imali priliku vidjeti njihovu upravo urnebesno smiješnu verziju “Ljubavi Na Selu” u kojoj su prikazani momci iz kontinentalnog i primorskog kraja Hrvatske, naravno kao dva degenerika. Potresna je i priča iz Njemačke gdje onaj nogometaš i žena mu Nives ne znaju naručiti taxi pizzu pa zato uče iz rječnika “Njemački za idiote”. S druge strane, mogli smo gledati Lokina (Duška, ne Branimira) koji se odlično snašao kao gost i stoički podnosio provokacije vezane uz njegovu periku, čime je dokazao da nema kompleksa, ali da ima smisla za humor. Odlična emisija.
“ZAKON” JE – ZAKON!
Domaća humoristična serija “Zakon” i dalje je smiješna i vulgarna, ali je ta vulgarnost u funkciji vica i sigurno je daleko manje uznemirujuća od gadarija koje možete gledati u “zabavnim” emisijama za “cijelu obitelj”. S obzirom da kod njih nema ni reda ni logike, ugodno su nas iznenadili s epizodom u kojoj su obradili slučaj narodnog heroja “Šogora” koji je sve samo ne heroj. “A što na to kaže narod?” – pita kriminalac. “Ako mene pitaš narod je lud kao budala” – odgovara inspektor. Osim standardne glumačke ekipe, u svakoj epizodi gostuju i poznati glumci koji se odlično uklapaju u opći nered. Ova je serija izvrsna.
NEKA SE ČUJU PRAVI ŽENSKI GLASOVI
U zadnje vrijeme često možemo vidjeti reklamu u kojoj pjeva zbor u kojem su neki muški obučeni kao ženske. Radi se o tome što to društvo valjda simbolizira Sabor, a pjevanje se pokvari kada shvatimo da to nisu prave žene. To je u startu pogrešno, jer su muški glasovi u početku složni i uhougodni, a svi znamo da to u saboru ne može biti. Poruka gledateljima je jasno rečena – Poštujmo pravilo (ili obvezu, nisam dobro zapamtio) da na stranačkim listama mora biti 40 posto žena. A kog vraga oni meni to govore? Kao da sam ja stranka koja predlaže kandidate.