Šibenčanka zadarskih korijena sa zagrebačkom adresom

Znate li Što je to MILF? Vjerojatno znate. A CHILF? Eee, tu smo vas već uhvatili. “Gore ne može” naziv je zbirke kratkih priča sa “stand up” nastupa Marijane Perinić za koju vam toplo savjetujemo da ju pročitate, jer ćete u najmanju ruku ostati bogatiji za nekoliko kultnih izraza koji bi u bliskoj budućnosti mogli postati dio urbanog rječnika.
Ukratko, Marijana Perinić rođena je Šibenčanka zadarskih korijena sa zagrebačkom adresom. No samo zime. Rodbinski korijeni tijekom ljetnih mjeseci redovno je dovode u zadarsku okolicu. “Gore ne može” naziv je Marijaninog uspješnog prvijenca izdanom sredinom srpnja, a riječ je o zbirci priča nastalih u sklopu niza njezinih “stand up” nastupa tijekom posljednjih godina.
Već prvim pogledom na tu plavu kratkokosu Dalmatinku kako u pohodu terasom jednog zadarskog bara svojom energijom ruši sve pred sobom, ujedno je porušeno i prvo pitanje o “stand upu” – kako te nije strah?
Kod Marijane Perinić na prvi pogled odmah se vidi – straha nema. Dvostruka Lavica u horoskopu, oboružana glomaznim nakitom i crvenim ružem na usnama pokorava sve pred sobom. Jedan “stand up” nastup, za nju je očito mačji kašalj. Dok paralelno uspješno krstari između nekoliko poslova – bavi se poslovnim turizmom, novinarstvom i “stand upom”, zadarska Šibenčanka uspješno u sve to upleće i promociju svog prvijenca.
Redovito se, izgleda, provlači i na kartu šarma, pa je tako i nas, uz razoružavajući osmijeh, razoružala i za nekoliko telefonskih brojeva kolega novinara.
Pet godina smijeha
Priča o “stand upu” je započela prije gotovo pet godina kada je upoznala svoju sadašnju prijateljicu Marinu Orsag. Ona ju je pozvala na jednu večer da dođe pogledati njezin nastup i nastup kolega nakon čega se oduševila. Ubrzo su je i sami pozvali, ali za taj korak su trebale proći još dvije godine:
– Naravno, ima trenutaka da nema reakcije publike. Onda kažeš “Okeeeej, nije prošlo, idemo daljeeeee…” pa opet dobiješ pljesak, govori kroz smijeh.
Prvog nastupa se ipak ne sjeća previše:
– To je takav adrenalin u glavi da ti izgleda kao da si stvarno u nekom svom balonu. Bila je hrpa mojih prijatelja tada u Purgeraju, barem njih 20-ak. Bila je to potpora samo takva. I onda je bio sljedeći nastup kada nije bilo tolike potpore pa je to bilo već malo lošije (smijeh). No tu stvarno nema pravila. Ponekad imaš genijalan nastup kada u publici nemaš nijednu poznatu osobu. Ponekad bude savršeno, a ponekad “Isuse Bože što je ovo”. Kod “stand upa” je najvažnije da pišeš ono sa čime se ljudi mogu poistovjetiti. Jer, ne postoji loša publika. I onu “najlošiju” možeš dignuti. No potrebne su ti tri stvari – energija, prirodnost te da govoriš o stvarima u kojima se publika može naći. Ako to uspiješ zadovoljiti, uspjeh ti je, u 90 posto slučajeva, zagarantiran, zaključuje.
Joga za opuštanje
Prije nastupa opušta se s jogom. A po novoj verziji, tu je i čaša bijelog vina:
– Uvijek sam imala problema s tremom. Zato redovno pola sata prije nastupa radim tehnike disanja i to me opusti. Jedan put sam tako čak i zaspala prije nastupa!
Zanimljivo, Marijana je inače vlasnica diplome ekonomskog fakulteta, smjer – financije.
– Financije sam upisala kada sam imala 18 godina i kada definitivno nisam znala što bi radila u životu. Bože sačuvaj, nisam tu ništa kužila, sve sam štrebala napamet i paralelno grizla nokte. Kada sam diplomirala, na taj dan sam sama sebi svečano obećala: “nema šanse!” Pa zamisli mene u sivom odijelu u Zagrebačkoj banci? Za to moraš biti čovjek koji voli brojeve, zaključuje.
Na konstataciju kako je na kraju ipak završila faks, odgovara istog trena:
– A što ću! Što je najbolje, ja sam to stvarno učila i pretvarala se da to volim. Ali čim sam diplomirala, šmugnula sam.
Energična Šibenčanka sad već neko vrijeme uspješno žonglira između nekoliko poslova koje voli. Životni tempo joj je takav da redovno ne zna gdje će biti kroz narednih nekoliko dana, a tu je i pohađanje tečaja kreativnog pisanja kod Milane Vuković Runjić koja je i potaknula ideju o prvoj Marijaninoj knjizi.
– Knjiga je nuspojava mojih trogodišnjih amaterskih nastupa u raznim zagrebačkim klubovima. Rekli su mi da pišem, i ja sam pisala. Onda sam upoznala Milanu Vuković Runjić, koja je moja urednica, izdavačica te profesorica na tečaju kreativnog pisanja. Kad je pročitala tekstove rekla je: “To je to! Napiši još duplo toliko, imaš dva mjeseca za dvanaest priča i imat ćemo promociju u sedmom mjesecu.” I to je bila samo takva motivacija. Ali ovakav uspjeh ipak nisam očekivala, priznaje.