Ostavio kist, a planinu ni s blizu devedeset nikako ne može

Slikarstvo je bilo moja prva ljubav, mislio sam da ću, poput oca, završiti u umjetničkim vodama, ali koliko god su ljudi voljeli rad moga oca, njegove slike danas se mogu naći i u Australiji i u Americi, u svakoj priznatijoj hrvatskoj galeriji, ondašnja država nikada mu nije oprostila, a to se slomilo i na meni, to što mu je jednu izložbu u Zagrebu otvorio kardinal Alojzije Stepinac

U planinarskom svijetu, osobito među zaljubljenicima u velebitska prostranstva, dovoljno je reći Tatek i svi će odmah znati na koga se misli. Neumorni istraživač, planinar, samouki slikar i kipar, podvodni ribolovac, speleolog, zubotehničar, sve je to 86-godišnji Slavko Tomerlin, Zagrepčanin rođenjem, a Zadranin, kako sam kaže, po srcu. Davne 1968. sa suprugom Stankom i troje djece doselio je u Zadar da bi bio bliže moru, ali i Velebitu kojega se ni u ovim poznim godinama još nije dovoljno nauživao i zasitio. U prirodi hoda otkad zna za sebe, a ljubav za planinarenje i slikarstvo duguje pokojnome ocu, akademskom slikaru Slavku Tomerlinu, s kojim je od najranijeg djetinjstva istraživao Sljeme i Zagrebačku goru.
Prije Zadra gospodin Tomerlin živio je u Glini i u Malom Lošinju, gdje je i upoznao sve čari života uz more.
– Na očev nagovor s Lošinja sam se vratio u Zagreb, ali jedva sam izdržao dvije godine. Tko jednom osjeti more, teško će se ponovno naviknuti na kontinent. Nedostajao mi je život koji sam živio u skladu s prirodom i samo sam čekao priliku da se vratim. Pratio sam oglase i javio se na natječaj koji je raspisao ondašnji Jugotanker. Nagovorio sam obitelj na ponovno preseljenje i tek je tu, u Zadru, započeo moj pravi život, govori Tomerlin dok listamo stare obiteljske albume. Svaka fotografija priča svoju priču, a većina ih je s planinarskih pohoda na Velebit. Po vlastitu priznanju, ta zadivljujuća planina njegov je drugi dom, ona je zaliječila sve rane koje mu je donijelo slikarstvo, odnosno nepriznavanje struke i nemogućnost da upiše likovnu akademiju.
– Slikarstvo je bilo moja prva ljubav, mislio sam da ću, poput oca, završiti u umjetničkim vodama, ali koliko god su ljudi voljeli rad moga oca, njegove slike danas se mogu naći i u Australiji i u Americi, u svakoj priznatijoj hrvatskoj galeriji, ondašnja država nikada mu nije oprostila, a to se slomilo i na meni, to što mu je jednu izložbu u Zagrebu otvorio kardinal Alojzije Stepinac. Tomerlini su zbog toga bili na crnoj listi, a slikar Ljubo Babić, tada predsjednik komisije na prijemnom ispitu, osobno se založio da se ja ne upišem na akademiju, prisjeća se sa sjetom u glasu nesuđeni slikar, koji je zbog prezimena doživio mnoga profesionalna razočaranja i poniženja. Njegova oca, kaže, to nije previše zabrinjavalo, bio je flegmatičan, slikao je i mislio svoje.
Zbog Velebita i slikarstva prije 35 godina otišao je i u prijevremenu mirovinu. Radije, kaže, s manjim primanjima, nego sputan između onoga što želi i mora.
– Čas ste na rubu ponora, a onda vas nevidljiva ruka izvuče i napravite novi korak. Čudno je to, danas zaboravljam imena i datume, ali pamtim sve staze i svaki kamen. Mogao bih na Velebit i s povezom na očima, zaključuje Tomerlin.