Josip Tuličić je znao da se sprema napad na Škabrnju!

Znalo se to i na sam dan napada. Josip Tuličić i tadašnji šef obavještajne službe Božo Krce znali su za napad i nekoliko sati prije napada. Naime, po rasporedu snaga neprijatelja, bilo je izvjesno da predstoji napadna operacija s jedinim izvjesnim ciljem, Škabrnjom – Jakov Špadina

Je li se mogla izbjeći tragedija u Škabrnji, pitanje je koje 20 godina intrigira ne samo povjesničare, nego i aktere samog događanja. Dvadeset godina nakon masakra civila u Škabrnji zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, Marko Miljanić, ekskluzivno za Zadarski list kaže da je tadašnje zapovjedništvo Sektora Zadar, na čijem čelu je bio pukovnik Josip Tuličić, znalo da se na ovo malo ravnokotarsko mjesto sprema napad, ali nije poduzelo nikakve mjere, posebice ne evakuaciju civila. Štoviše, Miljanić niže nekoliko vrlo čudnih podudarnosti koje potpiruju tezu kako je Škabrnja žrtvovana za neke veće ciljeve. Marko Miljanić izrijekom to ne zaključuje, ali javnosti nudi svoju inačicu događanja 18. studenog 1991. koju još nije ispričao nikom.
Ostali bez sustava veze
– Tri, četiri dana prije napada na Škabrnju, naše snage u mjestu ostale su bez sustava veze. Nije radila ni radio-stanica niti „žica” (telefonija) tako da nismo bili povezani sa zapovjedništvom u Zadru. Dva do tri dana prije toga, iz Škabrnje je povučen minobacački vod kojim je zapovjedao Branko Burčul i mitraljeski vod. Povukao ih je dopukovnik Vlado Đurković, tadašnji zapovjednik 4. bataljuna 112. brigade s obrazloženjem da idu u Crvenu luku, na doobuku. To mi je bilo pomalo čudno jer su ti hrvatski vojnici, posebice minobacački vod, imali iza sebe već tri mjeseca ratovanja te su bili itekako obučeni. Gospodin Burčul i njegovi minobacači su i do tada vrlo efikasno sprječavali napade na Škabrnju, pa mi nije bio jasan razlog njihova povlačenja, budući da je od 1. listopada 1991. bilo svakodnevnih tenkovskih i pješačkih napada na Škabrnju, govorio je na početku Marko Miljanić dodajući da je jedino razdoblje relativnog mira bilo 5. studenog 1991. kada je potpisano tzv. haško primirje u kojem je JNA izvlačila tehniku i obitelji sa zadarskog područja.
U Škabrnju se vratili s dvije ručne bombe
Do 5. studenog odbijeno je ukupno 50 napada na Škabrnju. No, mjesec dan prije, pali su Gornji Zemunik i Nadin, ali je Škabrnja ostala obranjena. Nakon 5. studenog vraćaju se i civili u mjesto, što će se kasnije pokazati tragičnim. Miljanić je bio izričito protiv njihovog povratka jer je sudbina Škabrnje još uvijek bila neizvjesna. Škabrnja je predstavljala klin na neprijateljskom teritoriu, a sve važnije kote uključujući Debelo brdo i Nadinsku kosu, bile su u rukama neprijatelja. Hrvatske snage držale su samo zemuničku Gradinu i Ražovljevu glavicu, kote koje su bile niže od onih koje je držao neprijatelj. Sve to kaže Miljanić, nalazi se u izvještaju kojeg je on predao vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu. Dan prije napada, 17. studenog 1991. Miljanić dolazi u zapovjedništvo Sektora Zadar kako bi riješio problem zbog prestanka rada veze.
– Oko 11.30 sati dolazim u zapovjedništvo u pratnji zapovjednika satnije Daslava Karduma. Htio sam u razgovoru sa zapovjednikom sektora puk. Josipom Tuličićem riješiti problem veze. Tuličić mi je rekao: „Vrati se u Škabrnju, ali prije toga vidi sa Šimom Babićem može li se nešto riješiti s poštom”. Nije se ništa riješilo. Dobili smo samo dvije ručne bombe i vratili se u Škabrnju. Dežurnom časniku Slavku Glaviću sam u noći između 17. i kobnog 18. studenog rekao da me probudi ako kojim slučajem proradi veza. U zoru 18. studenog, rano ujutro, veza još nije proradila, a Glavić mi je referirao kako izvidnice i kuriri javljaju da je na cijeloj bojišnici, od Prkosa preko Galovca do Zemunika, sve mirno, bez ijednog incidenta. Međutim, u 7.30 sati počeo je napad koji će tužnim slovima biti upisan kao jedan od najvećih tragedija hrvatskog naroda u novijoj povijesti.
Špadina: “Marko, zašto nisi izvukao civile?”
Dvadesetak dana nakon napada Miljanić se susreće s Jakovom Špadinom, načelnikom operative 134. biogradske brigade, koji je Miljaniću spotaknuo zašto nije evakuirao civile iz Škabrnje.
– Rekao mi je tada ovim riječima: “Marko zašto nisi izvukao civile kada si znao da će biti napad na Škabrnju?” Rekao sam mu da ja o napadu ništa nisam unaprijed znao. Špadina kaže da je 17. studenog u 10 sati ujutro bio kod zapovjednika Tuličića i referirao mu da me treba obavijestiti jer se preko prislušnih uređaja i drugih izvora, došlo do podatka da se sutra, 18. studenog, sprema veliki napad na Škabrnju. Špadina je tražio od Tuličića da mi se zapovijedi da izvučem civile, jer je napad više nego izvjestan. Tuličić je Špadini samo rekao: “U redu u redu!” Zanimljivo, ja dolazim sat i pol vremena nakon toga, zbog problema s vezom, ali o tome me nitko ne obavještava. Dakle, Tuličić mi ništa nije rekao o tome što mu je Špadina referirao.
Tuličić i Krce znali za napad
Jakov Špadina nam je potvrdio Miljanićeve navode, dodajući da se nakon 20 godina ne može sjetiti je li to bilo baš 17. studenog, ali dodaje da se u zapovjedništvu Sektora Zadar znalo da predstoji napad na Škabrnju.
– Znalo se to i na sam dan napada. Josip Tuličić i tadašnji šef obavještajne službe Božo Krce znali su za napad i nekoliko sati prije napada. Naime, po rasporedu snaga neprijatelja, bilo je izvjesno da predstoji napadna operacija s jedinim izvjesnim ciljem, Škabrnjom.
Tragiku cijelog zbivanja nastavlja Miljanić koji kaže da su se dan prije napada, iz Škabrnje povukli specijalci koje je predvodio Đuro Župan. Miljanić kaže kako mu je Župan rekao da je dobio zapovjed da izvidi situaciju na Velebitu. To je, također, bilo pomalo čudno, jer je Župan došao kako bi uništio tenkove stacionirane u Veljanima. Miljanić je stoga morao u obližnju šumicu prebaciti oko 100 Škabrnjana koji su trebali držati odstupnicu Županovim specijalcima. Međutim, i ta je akcija otkazana iako bi se njom dobro otupila oštrica napada, jer su baš ti tenkovi činili udarnu silu u napadu na Škabrnju. Kada je već bilo izvjesno da je Škabrnja pala, niti jedna institucija, ali niti vojno-policijska postrojba kojoj se Miljanić obratio za pomoć, nije htjela pomoći Škabrnjanima u oslobađanju mjesta, tim više što dva dana nakon napada Škabrnja nije u cijelosti bila posjednuta neprijateljskim snagama. Štoviše, u niski čudnih kontroverzi i podudarnosti, Miljanić posebno ističe da mu je veza, koja nekoliko dana nije radila, proradila baš u trenutku napada na Škabrnju. Je li od nje uopće moglo biti ikakve koristi, pokazat će povijesno istraživanje.

Josip Tuličić: To su priče pojedinih budala!

Da su znali za napad, oštro opovrgavaju i Tuličić i Krce. Josip Tuličić s posebnom gorčinom govori o svojim ratnim danima u Zadru, odbijajući svaku pomisao da je unaprijed znao da će JNA i domaći četnici izvršiti napad na Škabrnju.
– Ma to su priče pojedinih budala. Ja sam otišavši iz Zadra, taj grad potpuno zaboravio jer veći problem su mi bili domaći ljudi od neprijatelja. Pa sjetite se samo napisa protiv mene na gradskim fasadama. Zbog svega toga sam otišao s gorčinom u srcu. Ponavljam, o napadu nismo znali ništa unaprijed, a i da smo znali, ne znam čime bi se branili. Škabrnja je bila najbolje naoružana od svih postrojbi na zadarskoj bojišnici. Sve što smo imali, slali smo u Škabrnju, rekao nam je nekadašnji zapovjednik obrane Zadra Josip Tuličić.
Tuličića demantira Miljanić, kazujući da su oružje i opremu Škabrnjani dobili od Mirka Norca i Tihomira Oreškovića i to nakon osvajanja vojarne u Gospiću.

Božo Krce: Mislio sam da će prije pasti Zadar nego Škabrnja

Božo Krce nam je rekao da je na dan napada na Škabrnju ujutro oko 8 sati bio na referiranju kod predsjednika Vlade RH Gregurića i kasnije, u 10 sati zajedno s Tuličićem, kod tadašnjeg načelnika Glavnog stožera generala Antona Tusa. Na put su on i Tuličić krenuli dan prije, dakle spornog 17. studenog, stoga opovrgava da je zapovjedništvo Sektora Zadar imalo ikakve spoznaje o datumu i vremenu početka napada na Škabrnju.
– Morate shvatiti da je svaki dan bilo sastanaka, a vi hoćete da se sjetim baš toga 17. studenog. Međutim, o svemu postoji arhiva. Uđite u nju, pregledajte je. Na sam dan napada načelnik štaba Rajko Rakić bio je u zapovjedništvu i od njega sam čuo za napad na Škabrnju. Pitao sam ga trebam li se vratiti, a on mi je rekao da je sve pod kontrolom, jer je Škabrnja bila naoružana s dosta ljudi. Da me je je netko pitao prije pada Škabrnje, ja bi rekao da će prije pasti Zadar nego Škabrnja. Teško je s ovog vremenskog odmaka govoriti o jednom napadu jer je bilo svakodnevnih napada na cijeloj zadarskoj bojišnici, govorio je Krce dodajući da mu je čudno da bi baš Špadina o tome referirao zapovjedništvo Sektora Zadar budući da je bio član Kriznog stožera Grada Biograda, a prislušni centar u Biogradu je bio izravno pod zapovjedništvom u Splitu, rekao je Božo Krce.
Krce kaže da se po rasporedu snaga JNA nije moglo ustvrditi da predstoji napad na Škabrnju, jer je cijela bojišnica od Maslenice do Stankovaca bila pokrivena tenkovima.