Vjerujem, samo tu si čovjek

SUĐENJE STOLJEĆA – U HRVATSKOJ I AMERICI
Prošlog su tjedna u svim vijestima najviše govorili o suđenjima i to o onim tzv. “suđenjima stoljeća”. A takvih je očigledno bilo najmanje dva i to domaće i američko. Ovo domaće je bilo, to ste sigurno pogodili, ono doktoru (zanimljivo, ja mu još jedini pišem ovu titulu) Ivi Sanaderu i to manje-više sve znate, a ovo u vezi Jacksonove smrti nam se servira kao nešto jako važno. I dok me se ovo prvo još donekle i tiče jer sam domoljub pa mi je važno da nam je u zemlji sve kako treba, dotle mi za ovo drugo puc… Pardon. U stvari, koga briga je li taj američki liječnik luckastom (baš prikladan izraz. Ni lud ni bolestan, nego jednostavno luckast) Jacksonu dao neke lijekove ili nije. Uostalom, Michael ih je svaki dan lopatom bacao u sebe na kile i prije ili kasnije ovo se moralo dogoditi.
Ono što strašno nervira je taj senzacionalizam koji nam se nameće kao da smo mi glupi Amerikanci koje bi takve stvari trebale zanimati. Pazite ovo – “obitelj i obožavatelji konačno mogu odahnuti. Dr. Murray više nikada neće ubiti ljudsko biće.” Prvo, što oni uopće imaju odahnuti? Imaju li i oni u kući i obitelji još likova poput pokojnika koji plaćaju privatnog liječnika dr. Murraya da im svaki dan prepisuje šaku tableta za smirenje? Drugo, a sami su to potencirali, pitanje je što se i u kojoj mjeri smatra “ljudskim bićem”, jer se i sam Jackson silno trudio da izađe iz okvira koji su tu zadani. U svakom slučaju, ne vjerujem da je itko u Hrvatskoj bio jako napet zbog suđenja doktoru, kojem je u stvari svejedno. Odležat će koju godinu, a onda će objaviti književni bestseller “Kako sam liječio Jacksona” i zaraditi dovoljno za do kraja života. Nije svako zlo za zlo.
VJERUJ, TU SAM ČOVJEK
Ovaj glupi slogan već tjednima možete čuti na tv-u, radiju, plakatima, tisku… Parni valjak se nakon definitivnog razlaza prije koju godinu iznenada opet okupio i krenuo na turneju, vjerojatno potaknut kvalitetom proizvoda koji se nude u trgovinama njihova novog sponzora, izvjesnog naziva. I svagdje piše to “vjeruj, tu sam čovjek”. A koji im to vrag uopće znači? Da je čovjek samo dok svira za njih, ili samo dok se nalazi u njihovim dućanima u kojima može kupiti tone kozmetičkih preparata nužnih za preživljavanje. A kada izađe iz njihovih odaja, u što se onda pretvara? U monstruma, životinju, biološku otopinu…? Nešto tako glupo nisam jako dugo ni čuo, a ni vidio. “Vjeruj, tu sam čovjek?” Jadan ti je život prijatelju, ako ti je tako. Čovjek si dok se ponašaš civilizirano, dok pomažeš potrebite, dok si koristan sebi i okolini, dok stvaraš nešto kreativno, a ne dok kupuješ kozmetiku u nekom dućanu. To može svaka praznoglava lutka.
DOLJE SILVIO, ŽIVIO MARIO!
Ovih se dana u informativnim emisijama najviše govorilo o Berlusconiju i njegovoj ostavci. Dotični je svih ovih godina bio jedna od najeksponiranijih svjetskih ličnosti, ali ne zbog svoje ljepote, pameti ili političke karizme. Ne, on je najpoznatiji po svojim seksualnim skandalima s maloljetnicama. To svih najviše zanima. S druge strane, protiv njega se stalno organiziraju nekakve demonstracije, ljudi ga mrze toliko da mi nikako nije jasno tko ga je to birao na te pozicije svih ovih 17 godina. Nije došao na vlast državnim udarom. Ne, birali su ga građani. S druge strane, čovjek koji će ga zamijeniti ima divno ime. Ime mu je Mario Monti, a zovu ga, kao i mene, “super Mario”. Taj je sigurno pošten i sposoban. Kao i svaki Mario.
ORGAZMIČKO URLIKANJE NA DRŽAVNOJ TELEVIZIJI
Ajmo prvo srediti ovo. Tko je prije dva tjedna bio među rijetkima koji je u medijima najavio pobjedu protiv Turske? Ja, naravno! Dok su svi nešto mudrovali, ja sam napisao doslovno ovako: “Na Europsko prvenstvo ćemo se kvalificirati za koji tjedan kada pregazimo Tursku.” Eto, toliko, da se zna. Ali, što jedino može pokvariti ovakvo slavlje? Sportski komentatori, naravno. Ovaj s HRT-a (mislim da se radi o Dragi Ćosiću) je u ključnim trenucima ponovio pogreške mnogih svojih kolega koji misle da svaki postignuti gol treba popratiti divljim rikanjem, egzaltiranim urlanjem i orgazmičkom vriskom. Toliko se unio da sam na trenutke mislio da će ga strefiti moždani inzult. Što je najgore, glas mu je već bio načet tako da je pri svakom povisivanju tona pucao, a to je zvučalo jezivo, kao da netko prigušeno vrišti (da, baš dobra poredba – kao da netko prigušeno vrišti).
Netko će reći da tako treba jer se i komentatori imaju pravo veseliti i emotivno sudjelovati u slavlju, samo što neće biti u pravu s obzirom na to da naši majstori većinu utakmice prodrijemaju i bude se samo kada padne gol. Znamo da žele zvučati kao latinoamerički komentatori koji prijenos počinju u odijelu, a završavaju u donjem rublju mokri od znoja žvačući kravatu, ali takvi cijelu utakmicu provedu na nogama tresući se od uzbuđenja i imaju pravo na svoje egzibicije. Uostalom, važno je da mi prođemo dalje. Vi ćete, dok ovo budete čitali, već znati rezultat druge utakmice, a ja ću se ovaj put ipak suzdržati od prognoza s obzirom na to da se malo bojim opuštanja, ali valjda će sve biti u redu, pa makar onaj u kabini u ekstazi pregrizao kabel od mikrofona.
[email protected]