Velebitsko “groblje duša” kao turistička atrakcija

Velebitskim “grobljem duša” turisti su oduševljeni. Ona su istinska turistička atrakcija, za svakog onog tko dođe ovdje gore do mirila, poručio je srednjoškolac Ivan Gazić dok se niz padine Velebita spuštao u Tribanj Krušćicu

U drevnom antičkom gradu Argyruntumu (Starigrad) smještenom na padinama Velebita i obale Velebitskog kanala na čudesan se način dodiruju blaga mediteranska i oštra planinska klima, tu se Velebit otvara moru. Tu se pored velebitskih naselja na najsjevernijem dijelu Zadarske županije nalaze i svjetski jedinstvene kamene nekropole s mirilima, jedinim očuvanim na cijelom prostoru koje su “živjele” sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Ljubotićka priča
A Ljubotić ili Vrata Velebita, kako ga neki nazivaju, velebitski zaselak 3,5 kilometra od mora i Jadranske magistrale u Tribanj Krušćici te 13 kilometara od Starigrada, i dalje živi, makar je u njemu mali broj stanovnika.
Već sama vožnja asfaltnim puteljkom od Tribanj Kruščice prema jednom od rijetkih živućih planinskih naselja očuvanog drevnog ambijenta, poseban je osjećaj koji stvaraju čisti i mirisni planinski zrak u kombinaciji s panoramskim pogledom na zadarski arhipelag, turističku cestu i paški most. Za mnoge još uvijek neotkrivena prirodna atrakcija Zadarske županije, a za istinske ljubitelje prirode i planinarenja samo jedna od brojnih polaznih točaka za otkrivanje velebitskih znamenitosti i osvajanje vrhunaca. Ljudi su svoj život u Ljubotiću, poput svojih predaka, podredili Velebitu, a budućnost vide u turizmu.
– Nekada je na ovom prostoru 10 puta 10 kilometara u čak 13 zaseoka živjelo preko dvije tisuće ljudi. Nije bilo obilja, živjelo se isključivo od Velebita i od onoga što je on davao. Naši su preci više imali mlijeka nego vode. Štoviše, kad bi se gradile kuće, kreč i pijesak iznesen na ljudskim leđima od mora miješao bi se sa surutkom, mlijekom, a ne s vodom. No, unatoč tome, ovdje u planini se rađalo, živjelo i umiralo. Na ovom dijelu Velebita ovdje je bilo jedino groblje, crkva i popova kuća, sve do 1831. godine, dok nije umro svećenik Mate Gazić, govori Šime Gazić, živuća enciklopedija za svakoga znatiželjnika koji želi saznati znatno više o Ljubotiću i njegovoj okolici, Velebitu i njegovim običajima.
– Donijeti mrtvaca iz zaseoka do groblja nije bilo lako, valjalo ga je satima nositi niz kozje staze, na drvenim kolcima s četiri čovjeka. Pri nošenju mrtvac se nije smio spustiti bilo gdje i kad ti padne na pamet, već na točno određenim mjestima. Ta mjesta zvala su se mirila, tako se i danas zovu, i samo na mirilima mrtvac je smio dodirnuti zemlju na cijelom putu nošenja od kuće do groba, nigdje drugdje. Dalje, na tim mirilima uzimala se mira, mjera pokojnika, tu se pokapala njegova duša i tu se vršio obred opraštanja pokojnika sa Suncem, naglašava Gazić, zagovornik razvoja eko-turizma koji u kraškom okolišu na obroncima Velebita na svom obnovljenom obiteljskom imanju starom 300 godina ugošćuje posjetitelje, domaće i strane.
Križ i solarni krug
Mirilo se označavalo za svakog pokojnika uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih te simbolima u plitko urezanom reljefu. Mistični likovni prikazi na uzglavljima ljubotićkih mirila najčešće su križ i solarni krug. U kultnom smislu mirilo predstavlja posljednje počivalište duše, koja ostaje tu gore u planini, a tijelo je u grobu.
– Ljubotiću kao nekadašnjem središtu ovog dijela Velebita je gravitiralo stanovništvo svih okolnih zaseoka. Staza koju smo uredili obuhvaća šest lokaliteta mirila u neposrednoj blizini ovoga planinskog naselja i sva su mirila dobro očuvana. A najveći sačuvani lokalitet, s oko 310 mirila, Vukićeva su mirila, smještena uz stari put koji je zaselak Bristovac povezivao s Ljubotićem. Ovo je raritet i mi to želimo sačuvati kao kulturnu baštinu. Jednako tako cilj nam je ovo još učinkovitije pretvoriti u turističku atrakciju kako bi produljili turističku sezonu, kaže Marijana Marasović, direktorica Turističke zajednice općine Starigrad.
Od 2007. godine mirila su rješenjem Ministarstva kulture i službeno zaštićena kao hrvatsko kulturno dobro. Bilo je to izuzetno veliko priznanje za sve sudionike procesa očuvanja i sanacije mirila na području Velebita te njihove implementacije u turističku ponudu. Osim Turističke zajednice treba istaknuti znanstvenicu Mirjanu Trošelj, Šimu Gazića iz zaseoka Ljubotić, višu suradnicu pri Konzervatorskom odjelu Zadar Lepu Petri, akademskog slikara Josipa Zankija, te brojne druge znanstvenike i planinare, redom zaljubljenike u Velebit, koji su svojim istraživanjima i ukazivanjima na vrijednost mirila doprinijeli njihovom očuvanju te pokretanju projekta sanacije i turističke valorizacije. Rivijera Paklenica je bogatija za originalan i vrijedan turistički proizvod u segmentu aktivnog i kulturnog turizma.
– Velebitskim “grobljem duša”, turisti su oduševljeni. Ona su istinska turistička atrakcija, za svakog onog tko dođe ovdje gore do mirila, poručio je srednjoškolac Ivan Gazić dok se niz padine Velebita spuštao u Tribanj Krušćicu.