ZD DNEVNIK “Jankovići” oko nas

Podnosila je svoju bol i neimaštinu – tiho i stoički onako kako samo zna i može mati koja ima bolesnu djecu. Borila se s vremenom i godinama kako je znala i umjela, a ponos i stid nisu joj dozvoljavali da o svojoj zlosretnoj sudbini ikome – priča.
Za Mariju Janković te njezinog sina koji boluje od tumora na mozgu i teško, psihički bolesnu kćer nitko nije znao pa ni prvi susjedi. Pomoć je potražila kada je već voda došla do grla. Tek tada je otišla po ručak u Pučku kuhinju, do socijalnih radnika u zadarskom Centru za socijalnu skrb i u Grad, gdje su joj doista pomagali koliko god se moglo. Ali, postavlja se pitanje je li doista netko od onih čiji je to posao i otišao do stana obitelji Janković kako bi se osobno, na licu mjesta uvjerio da sada već i sama, teško pokretna i bolesna Marija doista nema krevet za spavanje, nema perilicu za rublje… Štednjak već godinama nije ispravan, stan nije desetljećima obojen. Unatoč bolesnoj djeci, Marija Janković je znala mjesecima biti u situaciji da ne može nazvati Hitnu pomoć jer nije mogla platiti telefonski račun…
Nitko ne zna koliko je doista u današnje nemilosrdno vrijeme “Jankovića” tu – oko nas. Koliko je stvarno ljudi koji žive u uvjetima nedostojnim čovjeka u 21. stoljeću, usred grada i šute jer ih je stid i jer, kako je rekla i Marija “ne žele druge opterećivati svojim problemima”?
Ali, kada javnost za njih sazna, uvijek se potvrdi ono nešto što ipak daje nadu, tjera nas dalje i životu daje smisao. A, to je činjenica da još uvijek unatoč svemu, nismo izgubili dušu i spremni smo pomoći i s onoliko malo koliko imamo.
Marija Janković i njezina djeca više nisu sami. Od kada je naša priča o njima objavljena, mnogi su se proteklih dana javili kako bi pomogli. Kada se to dogodi i naš, novinarski posao dobije neku drugu – veću dimenziju.  Problem je jedino u tome što je svaki dan oko nas sve više onih “Jankovića” koji o svojoj boli – šute…