Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

A za sve je kriv vodnik Ante Vuksan iz Podluga…!

16.01.2017. 23:00
A za sve je kriv vodnik Ante Vuksan iz Podluga…!


Moram početi jednom zgodicom koja se dogodila kad sam bio sedmaš u OŠ Velimira Škorpika (danas OŠ Š. K. Benje), u zgradi u kojoj je danas Rektorat Sveučilišta u Zadru. Kako je tada nastava bila organizirana tako da smo na tjelesni i tehnički odgoj dolazili u suprotne smjene, dogodilo se da je naš nastavnik tjelesnoga Darko Gutić (pozdrav nastavniče!) izbivao s nastave. Zamijenio ga je nastavnik iz suprotne smjene, Milan Zekanović. U mom je razredu, kao i u svakom, bilo i stanovitih fakina. Među njima povremenim je tinejdžerskim štosevima odskakao Roman Ivanov Bili. Tako je Bili na sat tjelesnoga u improviziranoj dvoranici u suterenu na škripavi parket izišao u – kopačkama! Korača Bili parketom, paradira, a mi gledamo koje su marke kopačke. Ta, tko je onda mogao takvo što dobaviti! Odjednom, evo nastavnika Milana…
– Vrsta!
Postrojili se mi i kradom pogledavamo prema Bilom. Korača nastavnik Zekanović, korača i oku mu nije promaklo bedasto smijuljenje cijele vrste. U hipu je skužio o čemu je riječ i stao pred Biloga.
– Učeniče, kako se zoveš?
Netko iz vrste kroz zube je dobacio ‘Bili’ i svi prasnuli u smijeh.
– E, pa Bili, hajde ti u tim svojim kopačkama na nogometni teren!
Početak u Zemuniku…
Ne znam kako je danas u školama i kako se nastavnici nose s kojekakvim učeničkim nestašlucima. Znam, jer sam dobro zapamtio, da je profesor Zekanović tada održao sat na kojemu nikomu više nije pala napamet bilo kakva nepodopština. Odradili smo nastavnu jedinicu besprijekorno.
– A gdje si izvadio tu priču? Koliko je prošlo? – smije se profesor Milan danas.
Piše u školskoj matičnoj knjizi, ima tomu točno 46 ljeta…
– Uh, kako sam mlad bio!
Milan Zekanović u prosvjetu je ušao davno, 1963.
– Kad sam u Rijeci na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji završio studij odmah sam dobio radno mjesto. Želio sam silno doći raditi u Ražanac, u rodni kraj, u osnovnu školu koju sam pohađao, ali tada to nije bilo moguće. U Zemuniku sam se zaposlio i to je početak.
Kaže da je u blizini zgrade stare zemuničke školske zgrade i danas vidljiva jama s pijeskom.
– Brate, zarasla travom. Inicirao sam radove da se iskopa i pripremi za skok udalj.
Skopski ulazak u rukomet
Nedugo nakon zaposlenja Milan je, poput ostalih tadašnjih mladića, trebao ići u bivšu JNA.
– Tri dana sam putovao vlakom do Skoplja. Igrom neobičnih okolnosti baš sam u Skoplju bolje upoznao rukomet kao igru. Značajnu ulogu u tomu je imao Ante Vuksan iz Podluga kod Benkovca. On je bio vodnik, a igrao je rukomet u makedonskim klubovima. Bio je odličan igrač. Kad je čuo da sam profesor tjelesnog odmah me pozvao u rukometnu sekciju. Na prvenstvu bivše JNA postigli smo odlične rezultate, a meni je tada kao vojniku bilo korisno jer sam dobivao nagradne dane.
Rukomet je, dodaje, za njega tada postao omiljena igra.
– Ušavši u mnoge rukometne tajne brzo sam spoznao koliko je ta igra spoj intelektualnih sposobnosti i fizičkih vrlina. Iako sam bio atletičar i gimnastičar, malo po malo sve sam se više usmjeravao u rukomet.
Kad se vratio iz bivše JNA, Milana je čekalo radno mjesto u OŠ Valentina Klarina (i danas se tako zove) u Preku na otoku Ugljanu.
– U Preku sam i živio. Direktor (danas ih zovu ravnateljima) bio je Miro Sorić i on mi je dao potporu da osmislim i provedem radne akcije da ispred školske zgrade (danas je u njoj dom za stare i nemoćne) napravimo malo, funkcionalno igralište. Učenici i neki roditelji pomogli su, dovezli alat, karijole… Sami smo napravili jedan koš i rukometna vrata.
Sugestija učitelja Hilje
Vremena nemjerljivoga entuzijazma. I silne želje da se učenicima, tako i društvu, omoguće najbolji mogući uvjeti.
– Odrastao sam u relativno oskudnim uvjetima i oduvijek sam nastojao zajednici pomoći na prikladan način. Nekad u školama tjelesni odgoj nije imao uvjete kakve pretežito ima danas. Puno smo toga u dogovoru s roditeljima i djecom napravili u opću korist.
Ovdje, zapravo, trebamo zapitati kako je Milan uopće postao profesor tjelesnoga odgoja.
– Ha, to je zanimljiva priča. Meni je još u osnovnoj školi učitelj Hilje govorio da bih trebao biti nastavnik tjelesnoga. Tada uopće nisam znao kako se postaje takvo što. No, volio sam sport, atletiku i gimnastiku napose. U srednjoškolskoj dobi u Zadru bio sam u AŠK-u Zadar, skakao u dalj. Poslije sam se zaposlio u Remontnom brodogradilištu, ali sam i dalje trenirao na Ravnicama.
U jednom trenu na scenu tadašnjega Zekanovićeva života stupio je njemu posve nepoznat čovjek.
– Točno na mostu susreo me taj gospodin. Imao je naočale, nadasve ozbiljan. Zaustavio me i pitao bih li želio dobiti stipendiju za školovanje za nastavnika tjelesnoga.
Što ste mu odgovorili?
– Zinuo sam i neko vrijeme bio bez riječi. Onda sam uspio kazati ‘da’ poslije čega mi je taj gospodin postavio jedan uvjet.
!?
– Rekao mi je da me pozna kao atletičara, da sam dobar, ali da moram pobijediti na nekom natjecanju tako da mi prezime bude u novinama. Za ostalo da će se pobrinuti on.
I?
– Pripremao sam se kao nikad. Došlo je neko natjecanje u Splitu i ja sam pobijedio. Nadmašio sam čak i tadašnjega odličnog skakača Splićanina Skoku. Kupio sam novine s rezultatima i čekao.
Gospodin Bujas
Ne dugo. Pojavio se spomenuti gospodin.
– Tad sam doznao da mu je prezime Bujas. Kako je obećao, sve se sredilo i ja sam se u društvu s još jednim Zadraninom uputio u Rijeku.
Poslije je došla diploma, pa već spomenuta radna mjesta u Zemuniku i u Preku. Onda Milan dolazi u Zadar.
– Marko Stanišić je bio direktor OŠ Velimira Škorpika. Pozvao me i prihvatio sam. Održavali smo tjelesni u maloj dvorani u suterenu i u Kapetanskom parku.
Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti bile su dobro organizirane.
– Nastava je bila redovita. Naš neposredan uvid u sposobnosti i mogućnosti učenika omogućio nam je da ih usmjeravamo u pojedine igre i u sportove. Uvjeti su doista bili skromni, ali AŠK Zadar je na Ravnicama stvarao čudesa, čak i olimpijce. Nešto poslije više sam se usmjerio u rukomet.
Rukometna je igra u Zadru imala svoje poklonike. Jezgra je bila u Gimnazijalcu što ga je utemeljio i vodio legendarni Mile Filipi.
– Ženski rukomet bio je u sjeni muškoga, premalo ekipa… U školi sam 1969. tijekom nastave selekcionirao jednu ekipu, radili smo, vježbali, tražili prikladne prostore. Ta je ekipa malo pomalo stasala i čak i pobijedila konkurenciju iz srednje škole na jednom turniru na Mornarici. i bila je jezgra potonjega kluba.
I tako, ženski je rukomet počeo biti masovniji, sve je više bilo ekipa u osnovnim i u srednjim školama.
– Išli smo na natjecanja izvan Zadra. Godine 1971. utemeljen je ŽORK Zadar (igračice Roviš, Pedišić, Bušljeta, Brkljača, Radanović, Bukovec, Kalc,. Grbić, Radosavljević, Veselinović i Banić) gdje sam bio trener. Zadar je drugi ženski klub u gradu poslije Izviđača koji je nastao 1970. Poslije je i u Arbanasima kolega Krsto Peša podigao rukomet.
Potencijal bez potpore
Nebrojene su igračice igrački rođene u Zadru, stasale u njemu, igrale poslije i u drugim klubovima…
– Klub je imao i uspona i padova. Meni je čast što sam radio s nizom tih djevojaka i ponosan sam na sve njih, a posebno na one koje su imale talent, motiv, ustrajnost i energiju da bi razvijale svoje karijere. Nažalost, Zadar u ženskom rukometu nije iz niza objektivnih razloga stvorio i održao klub koji bi mogao biti stabilan prvoligaš. Imali smo i imamo golemi potencijal, puno se radilo, ali to nije dovoljno.
Infrastruktura u Zadru nije naklonjena rukometu.
– Mocire imaju minimalne rukometne gabarite, ali sve ostalo ne. Prošlih dana za ekstremnih hladnoća nije se moglo niti u dvoranu, nema grijanja. Vjerujem da će doći bolji dani. Ima u Zadru ljudi koji hoće, znaju i žele pomoći i rukometu, ali trebat će malo više sluha.
Iako ste u mirovini, ne mirujete.
– Imam vremena, volje i želje pomoći i ponešto energije. Rado surađujem s kolegama, napose onima koji vode školski sport. Ako tko poželi, dam im savjet, sugestiju… Još sam aktivan i u rukometu, pomognem rado. Ne mogu tek tako otići iz sporta, ne mogu…
Iako bi bio neki red da smo o Nagradi Mile Filipi, jednoj od brojnih koje ste zavrijedili, nešto rekli na početku, o njoj ćemo pred kraj ovog razgovora.
– Osjećam veliki ponos što sam prvi dobitnik Nagrade Mile Filipi. Ime nagrade je i više nego simbolično jer je gospodin Filipi nemjerljivo puno učinio za svekoliki sport u Zadru. Iskreno vjerujem da će svi sljedeći dobitnici osjećati isto jer ne smijemo nikad zaboraviti ljude koji su svojim djelom, poput Filipija, pisali dio sportske, pa i opće povijesti.