Bježimo li od demokracije?

Nezaposlenost nije nužno faktor na temelju kojeg možemo predviđati hoće li doći do nemira u nekom društvu. Dovoljno se sjetiti socijalističkih zemalja čija je politika uključivala i punu zaposlenost makar i protiv tržišne logike pa je svejedno došlo do raspada tog sustava – Sven Marcelić
Ukoliko se kriza nastavi, hrvatski građani bi, za razliku od Egipta, Tunisa i Alžira, mogli okrenuti u drugu polarnost i svoj spas potražiti u vladavini čvršće ruke. To pokazuju nalazi studije indeksa demokracije koju je krajem prošle godine izdao The Economist, a s tim se slaže i sociolog sa Sveučilišta u Zadru Sven Marcelić. U 19 od 28 zemalja Istočne Europe primijećen je pad u indeksu demokracije između 2008. i 2010. godine, a među njima se nalazi i Hrvatska koja je u odnosu na ranije procjene (2008.) pala za dva mjesta, s prosječnom ocjenom od 6,81 od maksimalnih 10.
The Economist navodi kako su mogući razlozi pada različiti; počevši od toga da, iako je demokratska forma prisutna u zemljama jugoistočne Europe, veliki njen dio, poput demokratske kulture koja bi trebala biti prisutna u samom narodu, je odsutan. To se odražava, primjerice, u slabom odazivu glasača na izbore te jako niskom stupnju povjerenja javnosti u institucije, navode autori studije. Sve to, dakako, već duže vrijeme je prisutno i u svijesti hrvatskih građana, a tu je i pad vrijednosti u slobodi medija, koji The Economist osim u Srbiji, Albaniji, Makedoniji primjećuje i u Hrvatskoj.
Vlade nacionalnog jedinstva?
– U Hrvatskoj je kao i drugim zemljama bivše komunističke zone svijest o demokraciji još relativno ranjiva, a u doba krize želja za čvrstom vlasti ima težnju povratka. Isto tako, ne smijemo zaboraviti ni da smo relativno nedavno izašli iz rata, ali i komunizma, pa bi se nekakve vrste pobuna mogle shvaćati kao pobuna protiv poretka, a onda i države, što u situaciji kakva je Hrvatska može biti shvaćeno kao udar na “ono zbog čega smo se borili”, pojašnjava Marcelić te dodaje kako se burne stranačke rasprave u parlamentu dok zemlja prolazi kroz ekonomsku krizu sa stajališta građana mogu promatrati kao razjedinjenost koja traži „čvršću ruku”:
– U zemljama koje su tek nedavno usvojile demokratske standarde takvo ponašanje djeluje kao razjedinjenost koja traži čvrstu ruku, u smislu da se demokracija ne doživljava kao vrijednost, nego kao neefikasan sustav u vremenu kada bi se trebalo efikasno odlučivati. Kada govorimo o „čvrstoj ruci” ne misli se, ipak, na totalitarne tendencije, nego na težnje poput „vlade nacionalnog jedinstva” i „velike koalicije”, što bi podrazumijevalo i manje stranačkog sukoba. Isto tako, sjetimo se i GONG-ovog istraživanja o političkim stavovima srednjoškolaca (stavovi o manjinama, homofobiji, mišljenja da civilne udruge rade protiv interesa RH i slično) što nam govori da slične „bolesti demokracije” ne zaobilaze ni mlade koji cijeli život žive u demokratskom društvu, a iz čega se vjerojatno može zaključiti da standard demokratizacije u kojem su odrasli i nije visok.
Kada je u pitanju usporedba s nemirima koji se trenutačno odvijaju na istoku, Marcelić pojašnjava kako sve veća brojka nezaposlenosti u Hrvatskoj, kao i uvijek aktualna problematika slobode medija, ne moraju predstavljati indikatore koji će upućivati na prosvjednu reakciju njezinih građana.
Izostanak pobune
– Nezaposlenost nije nužno faktor na temelju kojeg možemo predviđati hoće li doći do nemira u nekom društvu. Dovoljno se sjetiti socijalističkih zemalja čija je politika uključivala i punu zaposlenost makar i protiv tržišne logike pa je svejedno došlo do raspada tog sustava. Također, možemo se prisjetiti i nekih primjera iz visokorazvijenih zemalja kao što je Francuska 1968., kada su se dogodili studentski nemiri koji su zapravo bili odraz nezadovoljstva mladih iz srednjih klasa koje nemaju problem s nezaposlenošću. No, kada već govorim o Francuskoj, zanimljivo bi bilo vidjeti nešto drugo, što bi možda moglo bolje odgovoriti na problem od nezaposlenosti. U prosvjedima 2005. u kojima su sudjelovali mahom pripadnici imigrantske populacije mogli smo vidjeti što se događa kad su neki dijelovi društva trajno isključeni, u smislu pristupu obrazovanju, zapošljavanju i slično. Ukoliko imamo situaciju da veliki homogeni dijelovi nekog društva budu isključeni iz društvenog života i političke participacije, tada je sukob izvjesniji nego kad takvih skupina nema. Konkretno, u Hrvatskoj takvu situaciju nemamo, ali ono što također utječe na izostanak pobune (za razliku od, recimo, Francuske ili Grčke) je u biti izostanak “kulture pobune”, jer je ovdje organiziranost radnika slaba, a solidarnost u društvu neizražena, kazuje Marcelić, dodajući kako niti problemi sa slobodom tiska prisutni u Hrvatskoj nisu isti kao oni u Egiptu.
– Koliko god bilo štetno uplitanje, recimo, premijerke u uređivanje Dnevnika na takve situacije postoji i medijska reakcija i institucije kojima se može obratiti za pomoć (pa tako i Europskom parlamentu, ako mislimo da je situacija u samoj zemlji loša). Medijska situacija uključuje, dakako, mnoge izvore pritiska, ali se isto tako događa i da mediji otkrivaju razne afere i probleme koje onda imaju stvaran učinak na politiku. Hrvatska je ipak zemlja s određenim standardom demokracije i medijskih sloboda u odnosu na, primjerice, Kongo, ali stoji slabije u odnosu na, primjerice, Skandinaviju, tako da ono što se u Hrvatskoj percipira kao teško kršenje medijskih sloboda u nekim državama može biti promatrano kao svakodnevna pojava, kao što je to slučaj u Egiptu i u tom smislu ne govorimo o istim razmjerima demokratskih standarda.

Povijest i krize

Iako možda ekstreman primjer, među zanimljivijim slučajevima kroz povijest o tome kako su pojedina društva reagirala na krizna vremena i razjedinjenost u vlastitom parlamentu, svakako se svrstava Njemačka u razdoblju između dva svjetska rata. Dobro je poznato kakve su posljedice stupanja Hitlerove Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke na vlast imale po svijet, no uvjeti koji su prethodili otvaranju puta jednoj takvoj ideologiji široj javnosti i nisu toliko poznati.
– Prvi svjetski rat Njemačka je doživjela s velikim porazom koji je imao u sebi i socijalnu dimenziju. 1917. i 1918. godine vladali su veliki radnički nemiri unutar Njemačke zbog čega su sile osovine tada i izgubile Prvi svjetski rat. Također, ostale su velike reparacije Njemačke nakon završetka rata koja je morala obeštetiti određene snage iz Prvog svjetskog rata zbog nanošenja velikih materijalnih i ljudskih gubitaka. Isto tako, Njemačkoj je tada bio ograničen i broj vojnika i naoružanja, vladala je jedna potpuna kontrola koju su uspostavile sile Antante, a frustriran je bio i dio austrijskog naroda koji je od jednog carstva postao jedna obična mala republika. I onda na sve to, na velike ljudske gubitke, preostalu siročad, javlja se i sljedeći element, a to je svjetska kriza. Raspali su se bankarski sistemi, došlo je do velike nezaposlenosti, dramatičnih inflacija, ljudi su preko noći gubili sve, ukratko pojašnjava povjesničar Vladimir Alavanja, voditelj odjela Muzeja grada Zadra kojeg smo zamolili da nam pobliže pojasni situaciju koja je prethodila usponu jednog od najzloglasnijih režima u svjetskoj povijesti.
Njemačka vlada je tada i pokušavala napraviti neke mjere, ali neuspješno. Svoju priliku u tom trenutku vidjela Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka na čelu s Adolfom Hitlerom koja je narodu ponudila novu viziju.
– Ljudi su u njemu vidjeli operativca koji je bio spreman nešto napraviti i koji je naposljetku nešto i napravio. Iako je paljenjem Reichstaga Hitler izazvao političku krizu te tako došao na vlast, činjenica je da je on dio svog socijalnog programa i počeo ostvarivati. Dakako, za njemački narod. Za druge, kao što se zna, to je bilo manje ili nikako, pojasnio je Alavanja, dodajući kako siromaštvo i određeni nered, bio on politički ili financijski, u pojedinoj državi uvijek traži čvrstu ruku. No, napominje pritom kako povijest u svom ponavljanju više doživljava kao spiralu nego kao krug.
– Neke situacije se ponavljaju, no nikad nemate da se povijest vrti u krugu. Postoje određeni trenuci da se situacije iz povijesti ponavljaju jer čovjek na određene situacije slično reagira, zaključio je Alavanja.