Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Vrata školskog psihologa uvijek otvorena

16.02.2011. 23:00
Vrata školskog psihologa uvijek otvorena


Svi stručni suradnici u školama ponavljaju da im se učenici u svakom trenutku i sa svakim problemom mogu obratiti. Kako kaže Jagoda Gauta, psihologinja u OŠ Šime Budinića, prema nekim istraživanjima, učenici će se radije povjeriti roditeljima, braći i sestri te prijateljima, a tek onda razredniku, psihologu ili nekom od djelatnika u školi
U povodu Tjedna psihologije, koji se u Hrvatskoj obilježava od 14. do 20. veljače, od psihologa i drugih stručnih suradnika u školama saznali smo što muči zadarske školarce. Ipak se u toj dobi postavljaju temelji za oblikovanje ličnosti, za koju je ključan kvalitetan razvoj. Uz roditelje i okolinu, u razvoju veliku ulogu imaju škole.
Učenici se stručnim suradnicima u školama najčešće obraćaju upravo zbog problema u školi – nerazumjevanje s nastavnicima, poteškoće u svladavanju gradiva, opterećnost s uspjehom, ali i zbog (ne)prijateljskih odnosa s drugim učenicima, ljubavnih i obiteljskih problema.
Preambiciozni roditelji
U osnovnim školama djeca se često susreću sa zadirkivanjem, ruganjem i svađanjem, a kako kaže Ingrid Miletić Veršić, defektologinja u OŠ Petra Preradovića, to djelatnici škole uvijek iskomuniciraju na nenasilan način.
– Iako ne često, znamo imati slučajeva da učenici imaju previše izvanškolskih aktivnosti. Onda od nas traže savjet kako da se organiziraju, a da im ostane i nešto slobodnog vremena za druženje s prijateljima. Tu roditelji znaju imati prevelika očekivanja. Onda i s njima razgovaramo. Roditelji imaju dobre razloge da je, na primjer, bolje da su djeca na zraku, nego da bulje u televiziju. Ipak, ako to prelazi granicu, djetetu je obaveza jednostavno previše, priča Miletić Veršić.
Svi stručni suradnici u školama ponavljaju da im se učenici u svakom trenutku i sa svakim problemom mogu obratiti. Kako kaže Jagoda Gauta, psihologinja u OŠ Šime Budinića, prema nekim istraživanjima, učenici će se radije povjeriti roditeljima, braći i sestri te prijateljima, a tek onda razredniku, psihologu ili nekom od djelatnika u školi.
– U urednim, recimo to tako, normalnim obiteljskim odnosima, prirodno je da se djeca prvo obraćaju roditeljima. Kasnije, u adolescentskoj dobi, roditelje izguraju prijatelji pa se više povjeravaju njima, kaže Gauta.
Kako ističe, djeca joj se gotovo uvijek obraćaju s problemom vezanim za školu.
– U jednom istraživanju se djecu pitalo, da imaju čarobni štapić, koji bi svoj strah otklonili. Većina odgovora je bila – škola. Kako napreduju prema višim razredima, tako im je sve manje draga, čak i dobrim učenicima. I nije baš popularno voljeti školu, ali većini je zaista to jedna mrska obveza. Na drugom mjestu, njihovi problemi su vezani za odnose s drugom djecom – zadirkivanje, ruganje, sukobi, ogovaranja, (ne)prijateljski i ljubavni odnosi… Posebice u ranijem pubertetu, dječaci su skloniji fizičkom ispoljavanju osjećaja, čak i onih pozitivnih. Oni tako izražavaju i, primjerice, prijateljstvo. Djevojčice su tu puno drugačije, priča Gauta.
Na trećem mjestu su problemi vezani uz izgled, u smislu kompleksa.
– Ipak, vezano za izgled, važna im je percepcija drugih, dakle kako ih drugi doživljavaju. Obraćaju nam se i zbog obiteljskih problema. Ali to sve ovisi o djetetu. Ima onih s kojima brzo uspostavimo odnos, a ima ih jako zatvorenih, govori Gauta.
Izgubljeni autoritet
U srednjim školama su najveći problemi učenika disciplina, izostanci, a u gimnazijama opterećenost s uspjehom.
– U gimnaziju se mahom upisuju odlični đaci, a za gimnazijski program treba uložiti puno više truda nego što su oni, zahvaljujući svojim prirodnim sposobnostima i inteligenciji, ulagali u osnovnoj školi. Ne uspijevaju zadržati odličan uspjeh, a to najčešće iznenadi i njih i roditelje. Onda znaju doći po savjet, često baš krajem prvog razreda. Tada razgovaramo o metodama učenja, planiranju, rasporedu obveza, kako promijeniti navike, kako sažeti gradivo, kako odgovarati, kako iskoristiti slobodno vrijeme…, kaže Karmen Krstić, pedagoginja u Gimnaziji Jurja Barakovića.
Kako priča nadalje, učenici se obraćaju s problemima u školi, ali i u obitelji.
– U tom slučlaju se u razgovore uključe i razrednik i roditelji. Ako tako procijenim, dužna sam roditeljima predložiti i odlazak kod psihologa, psihijatra ili psihoterapeuta. Osim toga, koji put učenici dođu zbog nečeg drugog, a onda izađe na vidjelo da se osjećaju neprihvaćeno u svojoj okolini. To se često dogodi u prvom razredu ili, kad netko dođe iz druge škole. To je jedna normalna razvojna problematika, ali to se riješi jer ipak si svatko pronađe prijatelja, govori Krstić.
Marin Perinić, pedagog u Pomorskoj školi, kaže da s učenicima najčešće razgovara zbog manjka discipline, izostanaka i nerazumijevanja s profesorima.
– Često se potuže na nekog profesora, mi porazgovaramo s obe strane, a ispostavi se najčešće da učenik to preuveliča. Učenici najčešće dolaze kad su nemirni pa ih pošalje profesor, a zapravo nam se mogu obratiti s bilo kakvim problemom. Zapravo nastojim uspostaviti bliskost s njima. Bilo bi najbolje da ih poznajem sve, ali to je teško moguće. Ipak, blizu sam im s godinama pa im se lakše meni otvoriti, kaže 25-godišnji Perinić.
Problem je, smatra Perinić, što, kao i u društvu, postoji mišljenje da, čim ideš psihologu, s tobom nešto nije u redu. Zato manje dolaze k njemu na svoju ruku. Ali polako se i to mijenja.
– Što se tiče nasilja, to se najstrože kažnjava, ali ni kazna nema uvijek učinka. Izgubio se autoritet u društvu pa tako i u školstvu. Takvo ponašanje je ipak najbolje prevenirati, da se u odgojno-obrazovnom procesu, malo više radi na ovom odgojnom dijelu, zaključuje Perinić.
 


Etički kodeks


Kako priča Karmen Krstić, pedagoginja u gimnaziji Jurja Barakovića, kad učenici dolaze na razgovor, prvo ih zanima samo jedna stvar.
– Prvo pitaju postoji li neki zakon po kojem ja nikom ne smijem reći što smo razgovrali. Postoji etički kodeks stručnog suradnika po kojem ipak, ako procijenim da je to nužno za njihovu zaštitu, moram otkriti o čemu smo razgovarali. Primjerice, ako otkrijem da je osoba izrazito depresivna ili ima suicidalne misli. U suprotnom, ono što pričamo držim za sebe, kaže Krstić.
Tada obično usijede razgovori ljubavne prirode.
– U srednjoškolskoj dobi izražavanje osjećaja prema suprotnom spolu je na vrhuncu. To su za njih novi osjećaji, posebni, pomiješani osjećaji koje ne mogu kontrolirati. Koji put mi dođu djevojke koje žele po prvi put stupiti u spolni odnos pa me pitaju kako da znaju jesu li spremne, raspituju se o zaštiti i slično, govori Krstić.