Umirovljenički život nogometnog čuda iz Zatona

Mirko Liverić je od 1974. do 1987. godine igrao za deset momčadi, a najslavnije dane proveo je u njujorškom klubu Cosmos za koji je zabio 38 golova

U Zatonu i široj okolici vjerojatno nema čovjeka koji nije čuo za Mirka Liverića, zatonsko i američko nogometno čudo. Nakon jedanaest godina aktivnog igranja nogometa (u početku u hrvatskom iseljeničkom klubu “Dalmatino” a potom i u čuvenom američkom klubu “Cosmosu” sa sjedištem u New Yorku) Mirko je 1981. godine svoje “zlatne” kopačke objesio o klin da bi se pred početak Domovinskog rata vratio u svoj rodni Zaton gdje i danas živi sa svojom obitelji, suprugom Dubravkom, kćeri Nikolinom i sinom Josipom. Mirko, ili Mark kako su ga zvali u Americi, nakon povratka u Hrvatsku za svoju obitelj podignuo je kuću s čije terase puca prekrasan pogled na zatonsku valu i nedavno obnovljenu i restauriranu zatonsku Vrulju.
Trbuhom za kruhom u Ameriku
– U Ameriku sam došao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bez odsluženja vojnog roka i samo s turističkom vizom. Ni dan danas mi nije jasno na koji sam način to uspio. U Americi mi je već bio otac Joso koji je radio u restoranu. Prvi mjeseci bili su teški i radio sam sve i svašta kako bih preživio. Prao sam suđe u restoranu, posluživao u trgovinama, utovarao u kamione… Ma nema što nisam radio. Bili su to teški počeci koje ni najgorem neprijatelju ne bih poželio, započeo je Mirko Liverić svoju životnu nogometnu priču.
– Nogomet sam počeo igrati 1970. godine za iseljenički poluprofesionalni klub “Dalmatino” i tada sam zapeo za oko onodobnom treneru “Cosmosa” iz New Yorka koji me je pozvao na pripreme. Dao sam sve od sebe kako bi on bio zadovoljan i tako je sve krenulo 1974. godine, prisjeća se Mirko.
Razgovor s njihovim ocem pažljivo slušaju sin Josip, učenik trećeg razreda Turističke škole u Zadru i kćer Nikolina, studentica druge godine Pravnog fakulteta u Zagrebu, smjer uprava i financije dok se za to vrijeme Mirkova supruga Dubravka uhvatila kuhanja kave.
Igrao s najboljima
– Jako brzo sam dobio i američko državljanstvo što mi je omogućilo da također zaigram u njihovoj nacionalnoj selekciji. Nogomet u Americi u to vrijeme nije bio do te mjere kvalitetan kao u Europi iz koje su ga jednostavno željeli preseliti. Novac koji je ulagan u Cosmos mjeri se u enormno velikim količinama. S Cosmosom sam prokrstario kroz 33 države svijeta igrajući zajedno rame uz rame Peleu, Franzu Beckenbaueru, Carlosu Albertu, Johanu Cruyffu, Rivelinju, Vladislavu Bogičeviću koji je igrao i u Crvenoj Zvezdi i drugima. U to vrijeme tresti mrežu jednom vrataru Santosu, što sam ja radio, bilo je ravno utopiji. Cosmos je u ono vrijeme igrački i financijski bio jači od cijele reprezentacije Brazila. Reprezentacija Brazila mogla je računati sa samo 30 tisuća dolara po utakmici, a Cosmos s, za ono vrijeme nevjerojatnih, 50 tisuća dolara. Ne sjećam se da smo ikad igrali pred manje od 30 tisuća gledatelja. Cosmos se danas ponovno vraća na scenu zahvaljujući Peleu, ne više kao igraču, ali zvijezde su bile i otišle, nostalgično govori Mirko čija je ljevica u to vrijeme izluđivala mnoge čuvare mreža u Americi i Europi i čiji su “projektili” po ocjeni nogometnih stručnjaka bili tad najjači na svijetu.
San o Hajduku
Malo je nedostajalo da Mirko 1977. godine ne obuče i “bili” dres splitskog Hajduka, što mu je bila i ostala životna želja te zaigra uz splitske velikane Mužinića, Šurjaka, Jerkovića, Buljana i ostale. Igrajući na lijevom krilu tada je davao između 15 i 17 golova za trajanja nogometne sezone i to uglavnom s udaljenosti od 20 do 30 metara. Sve je bilo spremno da se iz Amerike “preko bare” preseli u Split i da tako bude bliže svome rodnom Zatonu i vječno voljenom Zadru. To se na njegovu žalost ipak nije dogodilo. Krivac je bila njegova majka Milenka koja ga je u suzama zapitala: “Sinko moj, a kako ću ja ovdje u tuđem svijetu bez tebe? Pa zar zaista moraš ići?” Mirko je na to spustio kovčege i odgovorio: “Dobro mamo neću ići, neću te ostaviti samu”. Na taj način završena je njegova “štorija” o vječnoj ljubavi svakog Dalmatinca, a to je Hajduk.
Mirku su stizale ponude sa svih strana svijeta, iz Njemačke, Francuske, Meksika… Liverić je 1974. zaigrao za Cosmos, za kalifornijski San Jose 1976., čiji je onodobni vlasnik bio njegov vjenčani kum Milan Mandarić. Naredne godine odjenuo je dres Washington Diplomats kluba, a 1978. nastupio je za kanadski Edmonton i na koncu opet se vratio u Cosmos. U njegovim najboljim danima u New Yorku proglasili su ga najpopularnijim desetim nogometašem. Kao nogometaš koji se za nogomet, tu najvažniju sporednu stvar na svijetu, nije obučavao, učinio je što mnogima nikada nije i neće poći za rukom. Postigao bi Mirko i više da ga 1976. godine nisu spriječile ozljede lijevog koljena na kojem mu je obavljeno čak sedam operacija kao i ozljede nožnog palca. Tko zna gdje bi mu bio kraj da je na početku karijere imao ozbiljnog trenera i držao se discipline. Imao je bogomdana tri aduta, a to su: tehnika, brzina i snaga. Igranje u Americi donijelo mu je basnoslovni bankovni račun i bogate dionice od čega sada on i njegova obitelj uz suprugin rad mogu više nego dobro financijski živjeti. Naravno, nogomet i slava Mirka su doveli u priliku da upozna i brojne legendarne zvijezde iz oblasti filma i glazbe. Dobro pamti susrete sa Silvesterom Stalloneom, Jack Nicholsonom, Robertom Redfordom koji je obavezno pohodio utakmice Cosmosa, Rod Stewartom, Mickom Jaggerom, Bruce Springsteenom i drugima.

Razočaran  našim sadašnjim nogometom

Upitan što misli o današnjem hrvatskom i europskom nogometu, o dometu hrvatske reprezentacije na nadolazećem Europskom nogometnom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini gdje će nastupiti 16 reprezentacija i gdje se Hrvatska nalazi u skupini s Italijom, Irskom i Španjolskom, o primjerice Luki Modriću, Zlatanu Ibrahimoviću zatonski “Pele” će reći:
– Razočaran sam našom ligom i našim sadašnjim nogometom. Kako vidim mnogi igrači ne mogu izdržati trčati 90 minuta. Donedavno sam išao na svaku utakmicu Hajduka, ali više ne idem. Nema se što vidjeti. Što se pak tiče reprezentacije svakako se mora priznati i pozdraviti plasman na Europsko prvenstvo. No, bilo bi bolje i mudrije da se unaprijed prestane licitirati o nekom dobrom uspjehu. Po onoj staroj izreci treba prije skočiti pa reći hop. Svjedoci smo da je naša reprezentacija u zadnjih dvije do tri godine uvelike pala tako da je bilo što teško prognozirati. Europski nogomet je danas fizički nogomet i nema neke ljepote premda ima vrsne tehnike primjerice u nogama jednog van serijskog Lionela Messija ili Cristiana Ronalda, Havia Hernandeza, Zlatana Ibahimovića i još nekih sadašnjih zvijezda. Za našeg Luku Modrića tvrdim da je to super igrač. Šteta za njega što trenutačno igra u Tottenhamu među “lošim” igračima i gdje njegove sposobnosti ne mogu doći do izražaja, a što je potvrdio i pred neki dan u svojoj izjavi i naš Vedran Ćorluka.