U Novigradskom moru pioniri zadarskog lova na tune

Tune se u Jadranskom moru pojavljuju koncem ožujka i do polovice lipnja putuju prema sjevernom Jadranu. Od lipnja do kolovoza se kreću prema jugu i tako su dolazile u Novigradsko i Karinsko more. Tamo su dolazile prateći papaline i ostalu plavu ribu kojom je Novigradsko more bogato zbog miješanja sa Zrmanjom
Sada je to rijetkost na cijelom Jadranu, no nekada se tuna lovila na našim prostorima i to u Novigradskom moru, koje je bilo jedno od značajnijih jadranskih lovišta tuna sa stajaćim mrežama. Zašto su se tune lovile baš u Novigradskom moru i na koji način te zašto je lov na tune “zaboravljeni obrt”, postaje sve jasnije građanima koji su ovih dana bili u Gradskoj knjižnici Zadar u kojoj je postavljena izložba na ovu temu.
Postav izložbe “Lov tuna u Novigradu sredinom prošlog stoljeća” čine fotografije, skice, crteži, karte, rječnik starih izraza i različiti podaci koje je Pavao Kinkela većim dijelom pronašao u znanstvenom radu Ivne Anzulović.
Priča o samom postavu izložbe kreće od pok. Mihovila Anzulovića, oca Ivne Anzulović, koji je u vrijeme lova tune u Novigradu sve bilježio u najsitnije detalje. Ivna, inače profesorica arheologije i povijesti, podatke je uobličila u znanstveni rad “Lov tuna u Novigradu” koji je objavljen 1993. godine u časopisu “Zadarska smotra”.
Poljoprivrednici, a ne ribari
– Pročitao sam Ivnin rad koji mi se odmah svidio i došao na ideju da se postavi izložba. Još prije dvije godine sam sve pripremio, napravio crteže, prikupio još fotografija i izvukao podatke. Trebala je biti izložena u Maloj galeriji u Novigradu, no kako je ona zatvorena, čekao sam termin u drugom prostoru. Nakon Gradske knjižnice, izložba bi se trebala preseliti u Knjižnicu i čitaonicu Novigrad. Uz to, i dalje nastojim prikupiti neke predmete koji bi dodatno obogatili izložbu, rekao je Kinkela, profesor talijanskog jezika i povijesti umjetnosti.
Novigradsko more je poznato po dobroj ribi, a Novigrađani su poznati kao vrsni ribari, no nije uvijek tako bilo. Bavili su se ribarstvom, i to uglavnom tunolovom i školjkarstvom, ali njihovo glavno zanimanje je bila poljoprivreda. Uglavnom su se bavili vinogradarstvom i u manjoj mjeri maslinarstvom, tek za vlastite potrebe. Novigradski vinogradari su često bili lovci na tune jer su baš u vrijeme sezone lova imali predah od značajnijih poslova u vinogradu.
– Tunolov se odvijao u ljetnim mjesecima. Tune se u Jadranskom moru pojavljuju koncem ožujka i do polovice lipnja putuju prema sjevernom Jadranu. Od lipnja do kolovoza se kreću prema jugu i tako dolaze u Novigradsko i Karinsko more. Tamo dolaze jer prate papaline i ostalu plavu ribu kojom je Novigradsko more bogato zbog miješanja sa Zrmanjom, navodi Ivna Anzulović.
Jedne godine krajem XIX. stoljeća u Novigradskom moru je ulovljeno čak 20 tona tune.
U jesen se tune vraćaju prema sjeveru, pa opet prema jugu. U Novigradu su govorili da tuni ostaju do prvih muteva, to jest prvih jesenskih kiša zbog kojih se voda iz Zrmanje preljevala u more koje bi se tada zamutilo i navodno tjeralo tune.
– Lov bi obično završavao oko 26. rujna, blagdana svetaca Sv. Kuzma i Damjan pa je tako nastala narodna izreka «Sveti Kuzma i Damjan meći trate u badanj», što znači da treba spremiti trate – mreže za tunolov, rekla je.
Pogled s promatračnice
Ribari su tune iščekivali na gradecima, promatračnicama koje su se u Novigradu gradile na višim prirodnim položajima. U ostatku Hrvatskog primorja dolazak tuna se promatrao s ljestava. Motrenje bi započelo dolaskom ljeta, a čim bi promatrač vidio kako tune razgrću more i rade valove poput brodova, počele bi pripreme za lov. Ribari i mreže na mulu su se mogli baciti na posao tek nakon blagoslova župnika. Od tada bi se na tratu išlo tri mjeseca za redom, svakog dana. Na tratu se išlo rano ujutro i u svanuće bi jedan od dvoje kapitana pozvao na molitvu. Licem okrenutim prema suncu su, kako svjedoče stariji mještani, molili sv. Anšerma i (Anzelma) i sv. Marcelu.
Ribarske pošte su se nalazile u prirodnim uvalama s jednim većim mulom i na jednoj strani te dva ili tri manja na drugoj. Između malih mula bila je poprečna pregrada od položena kamenja, što se nazivalo repar. Mreža se razapinjala od malih mula i prelazila preko velikog. Otvor mreže bio je na velikom mulu, to jest na onoj strani uvale s koje su jata dolazila. Iznad velikog mula na uzvisini je, najčešće u suhozid, bio uzidan gradec.
Mreža se polagala u obliku slova L i bila je vazana za malo mulo te položena od kopna do gredine (plovka), gdje se vezivala. Mreža se lomila pod pravim kutem lomila se i išla uz obalu do velikog mula. Drugi kraj mreže koji se zvao nos, bio je vezan za drugu gredinu zastavnim čvorom. Mreža je stalno tamo ostajala i nitko ju nije čuvao.
Zadnji tunolov 1954. godine
– Dok su jedni motrili na tunu i čekali, drugi su hladovali pod sinicom. Netko bi spavao, netko pleo sprtve i damljane, netko kartao, a i pjevalo se i to iz Kačićeve Pismarice. Moj otac je čak napravio notni zapis po sjećanju na jednu od pjesama, kazala je Anzulović.
Za izostanak s trate svaki je član družine morao pitati kapitana. Za izostanak bi morao imati jako dobar razlog, a još ga je morao platit određenom svotom novca koji se zvao libra. Zato bi na kraju dana imao pravo na svoj dio ulova. Kad bi se od libre prikupilo dovoljno novca, kupila bi se ovca ili koza i podijelila na jednake dijelove.
– Odredio se jedan koji će govoriti kome će se dati koji dio. On bi okreno leđa komadima mesa koji su bili poslagani na prevrnutim pajolama. Drugi član bi ga pred svima pitao “Kome ovo?”, pokazujući komad mesa, rekla je Anzulović.
Kako je dodao Kinkela, taj običaj se u Novigradu zadržao i do danas i to pri raspodjeli ulova ribe.
Tuna se prodavala u Zadru, Veneciji i Trstu, a višak tune bi se također podijelio između članova. Tuna iz Novigradskog mora je mogla težiti između 5 i 200 kilograma, a Novigrađani su pripremali i utrobu tune, to jest crijeva, srce i butargu, to jest ikru. Tune su se solile ili jele friške.
I tako stoljećima, neki su ih lovili, većina ih je jela, a sad tune u Novigradskom moru više nema. Složili su se profesori da je to zbog izlovljavanju na otvorenom moru, ali i zbog zagađivanja okoliša. Kinkela kaže da je zadnji lov u Novigradskom moru bio 1954. godine.
– Negdje u to vrijeme su se u ribolovu pojavile koćarice. Do tada je sve bilo na vesla i na jedra. Zadnji lov u Novigradskom moru je bio 1954., a tada su koćarice počele dolaziti na ulaz u Novigradsko more, prije Ždrila, gdje bi izlovljavali tunu, ispričao je Kinkela.
Dan danas mnogi žale za vremenima kad su tune bili glavni “turisti” na Novigradskom moru, uvijek redoviti i brojni, jer danas se tamo teško živi i od turista i od ribolova.
 

“Poslovno partnerstvo” dupina i ribara

Ribari bi uz pomoć dupina natjerali tune prema kraju i u mrežu ili bi ribu koja bi bila “zarobljena” između broda i dupina ubijali ostima. Prema svjedočanstvima novigradskih ribara, takav lov je bio vrlo uspješan.
– Dupini su se mogli pripitomiti i s ribarima su bili pravi prijatelji. Čak su im davali imena. Mamili su dupine po noći zviždanjem i kuckanjem komadom drveta po veslu ili rubu broda. Također, mamili su ih i vatrom koju bi naložili i nekad čekali po cijelu noć. Kad bi dupin došao, ribari bi upalili sviće i slijedio bi ih svugdje, pa i u Zrmanju, ističe Ivna Anzulović.
U Novigradu su razlikovali dobre i zločeste dupine. Zločesti su bili tamnije boje pa su ih zvali tamnjaci.
Odnos ribara i dupina je zaista bio poseban, ali bi se ribarske družine zbog dupina znale posvađati, kao što je to bilo 1821. između novigradskih i vinjeračkih ribara.
Dupini bi se otimali ili tjerali kako ne bi pomogli dugim ribarima. Isto tako, različite družine su znale i surađivati, pa bi jedan dupin pomagao više družina. Jedan član iz one družine s kojom je dupin bio prijatelj, otišao bi na more s drugom družinom i dupin bi ga slijedio, a ujutro bi s tim članom podijelili ulov.

Prvo ribarsko društvo

U samim počecima zadrugarstva u Hrvatskoj, u drugoj polovici XIX. stoljeća u Zadru je osnovano “Društvo za vađenje spužava i koralja”, prvo dalmatinsko društvo s područja ribarstva. 1879. je u Novigradu osnovano “Prvo ribarsko društvo za lov tuna u Novigradu”. Pečat i statut društva postoji još i danas.
Iz tog društva je 1889. proizašla “Zadruga za lov tuna, društvo registrirano s ograničenim jamstvom sa sjedištem u Novigradu”. Tijekom Prvog svjetskog rata zadruga je u svoj rad uključila vojne obveznike, uglavnom starije Novigrađane, i to radi prehrane stanovništva. Djelovala je i u međuraću te prve dvije godine Drugog svjetskog rata. Prekinula je zbog ratnih neprilika, a po završetku Drugog svjetskog rata preuzela ju je Ribarska zadruga Novigrad.