Prvi i posljednji trubadur ovoga grada

Živuća zadarska legenda i svojevrsni brend ovoga grada postao je sasvim slučajno. Naime, za svoj 60-ti rođendan odlučio je izaći na Trg i pjesmom ga proslaviti, a sve ostalo je povijest…

Bude nas jutrom zvuci njegove gitare i glasa i onda kada stisne neka tuga pa teškim korakom krenete Kalelargom, dočekat će vas na starom mjestu na Narodnom trgu ispred Gradske lože.
A, stihovi one njegove, najljepše: “Divna je riva mojega grada” izmamit će vam osmijeh i dotaknuti dušu.
Prvi i posljednji trubadur ovoga grada – Duško Nonković Bučo (70) već više od deset godina svako jutro, od Uskrsa do prvih kiša jesenjih, pjeva svojim sugrađanima i turistima – onako iz duše i za sitan novac koji daje svojim unucima.
Rođen na Pelješcu u obitelji stolara i ugostitelja. Od kada zna za sebe počeo je pjevati i kako kaže, svi su glazbeno nadareni, osim njegove majke.
– U Zadar smo došli kada sam imao tri godine. Mlad sam se oženio, s 19 godina i cijeloga sam života radio. Jedno sam vrijeme i plovio, pa sam čak šest puta obišao kuglu zemaljsku. U mirovinu sam otišao iz zadarskog Vodovoda gdje sam radio pune 34 godine. I u vrijeme Domovinskog rata branio sam grad i davao vodu. Dva puta sam bio zarobljen jer su naši izvori bili okupirani, a mi smo nastojali Zadru osigurati barem malo vode. Ali, život mi je uvijek na put poslao dobre ljude i onda kada sam bio u opasnosti – priča Bučo.
Živuća zadarska legenda i svojevrsni brend ovoga grada postao je sasvim slučajno. Naime, za svoj 60-ti rođendan odlučio je izaći na Trg i pjesmom ga proslaviti, a sve ostalo je povijest…
Svira za svoj osjećaj ljepote i svoju dušu. Ima pristojnu mirovinu, ali uličnom zaradom upotpunjuje kućni proračun. Sada trenutačno većinu zarađenog novca čuva kako bi jednom od šestero unučadi kupio novo računalo. Ali, kaže da je ova sezona puno lošija u odnosu na prethodne pa je i zarada manja.