“Inicijativa o dolasku Tuđmana u Škabrnju kao simbol stradanja mogla je završiti pogibeljno”

Velika tragedija koja se 18. studenog 1991. dogodila u Škabrnji ovo je malo ravnokotarsko mjesto stavilo u sve udžbenike hrvatske povijesti. Stradavanje i patnju kroz cijeli Domovinski rat obilježila su i ratna djelovanja oko, ali u samom mjestu. Škabrnja je tijekom Domovinskog rata tri put zauzimana i tri put oslobađana iako, samo mjesto, kažu stručnjaci, nema neki poseban strateški značaj.
Doduše, 1991. ona je, zajedno s Nadinom, tvorila vrh “koplja” zabijen u teritorij pod kontrolom pobunjenih Srba. No i hrvatske snage, osobito nakon zauzeća mjesta 1991. godine, koristile su Škabrnju za diverzantske upade na okupirani hrvatski teritorij. I danas je teško dobiti sugovornika o tim akcijama koje se još uvijek drže u tajnosti, ali su u samoj Škabrnji o tome pričali zapovjednici i vojnici bojne Kralj Tomislav. Narednik Renato Perinović, narednik Elvis Kevrić, zamjenik zapovjednika Vlado Šestan i zapovjednik bojne Marinko Radas odmah su nas upozorili da oni nisu ti koji su “upadali” u Škabrnju, ali su bili sudionici oslobodilačkih akcija. To je posebno bitno, kažu stari hrvatski ratnici, da se ne bi uzimala ničija zasluga u ratu na prostoru Škabrnje u kojem su sudjelovale i mnoge druge postrojbe.
– Moram odmah napomenuti da smo mi kao specijalna postrojba bili pod izravnim zapovjedništvo Ministarstva obrane. Obavljali smo zadaće na području RH, ali smo bili smješteni u Zadru. Nismo bili u zapovjednoj liniji tadašnjih snaga na terenu, a u trenutku pada Škabrnje 1991. bili smo na drugim zadaćama. Nakon stravične tragedije koja se dogodila, sami sebi smo dali zavjet da ćemo osloboditi Škabrnju, rekao je na početku Marinko Radas.
Elvis Kevrić kaže da je u bojni bili dosta pripadnika iz same Škabrnje, ali i iz okolnih mjesta. Osloboditi Škabrnju bio je cilj koji su si svi hrvatski vojnici zadali ostvariti, zbog svih onih nevinih koji su stradali. Uslijedile su akcije u dubokoj pozadini, po odobrenju nadređenih, ali takve da su dobro uzdrmale poziciju neprijatelja u okruženju. Marinko Radas kaže da je istina kako je zbog specifične ustrojbene pozicije bojne dolazilo do nesporazuma s lokalnim zapovjedništvom. Tvrdilo se kako lokalne postrojbe i napose civilno stanovništvo, trpe posljedice njihovih upada u pozadinu jer su se četnici osvećivali granatiranjem Zadra i drugih mjesta. To je, kaže Radas, i stvorilo antagonizam prema njihovoj postrojbi.
(…)
Zanimljivo je da je prije dolaska Otočkog bataljuna, dodaje Šestan, Škabrnju držalo svega 20-ak pripadnika specijalnih postrojbi HV-a. U međuvremenu, predsjednik Tuđman stiže u Zadar i netko je zamislio da bi trebao posjetiti Škabrnju, kao simbol stradavanja na ovom području. Upravo je Vlado Šestan bio taj koji je morao izvijestiti nadređene o sigurnosnom stanju na terenu. Jedini pristup mjestu bio je od strane Prkosa, a sama Škabrnja je još uvijek bila aktivno bojište, svakodnevno gađano topništvom iz neposredne blizine. Dovoditi hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika u takvu pogibelj bilo je nedopustivo. Tako je Šestan nadređenima rekao kako vozača, inače dragovoljca koji je dopremao hranu vojnicima u Škabrnji, svi zovu Kamikaza, upravo zbog opasnosti koja je vrebala na jedinom prilazu mjestu, na cesti od Prkosa do Škabrnje.
Nakon uvođenja 9. bojne HOS-a 114. brig. HV-a pod zapovjedništvom Marka Skeje na to područje, Škabrnja je ponovno u hrvatskim rukama. Zahvaljujući Ircu Thomasu Crowleyu, obrana Škabrnje 45 dana izgleda savršeno. No i njih uskoro svladava umor, pa su morali biti povučeni s bojišnice i zamijenjeni nepripremljenim postrojbama. Pet dana nakon smjene, Škabrnja sredinom ožujka 1993. pada po treći put, i situacija se ne mijenja sve do oslobodilačke akcije Oluja.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU