Rešetke

U predbožićno vrijeme kada se  najviše priča i piše o dobročinstvima, ljubavi prema bližnjima,  obitelji i domovini, slučaj Sanader  preplavio je medijski, politički i  društveni prostor te je zajedno s  tim potisnutim božićnim, optimističnim pogledom s nadom u bolji  svijet, počela kružiti fama zatvorskih rešetaka. Sander je ukrao  Božić.
Mnogi se pitaju kako se dogodilo  da nekad prvi među izabranima,  čovjek visokih manira sada prebiva  u salzburškoj zatvorskoj sobici s  ruzinavim krevetom. Mnogi se pitaju i koga bi bivši premijer mogao  povući iza rešetaka i tako razotkriti  sve što se godinama igralo iza  političkih kulisa navučenih za one  koji su pomislili da je država  njihovo privatno vlasništvo i da  podanici za njih moraju raditi,  spremni cijeli život provesti u  skromnosti i neznanju, s rešetkama  u mislima.
Uz dužno poštovanje načela da  nitko nije kriv dok mu se ne dokaže  krivnja, javnost je nepovratno  zgrožena razmjerima afere kojoj je  glavni lik bivši premijer. Pa premda  se stalno govorkalo o korupciji na  visokoj razini, narod nije želio  vjerovati da bi ih naveliko iznevjerili oni koje su birali kao svoju  elitu, najsposobnije i najpametnije.  Sada, pak, pa i kada bi neki od  osumnjičenih iz svega izašli nevini,  teško da bi se promijenila percepcija o političarima kao onima  koji su sposobni ponajprije sebe  dobro zbrinuti i povlastice zgrnuti,  a narodu kako bude.
Zato se ovih dana više priča o  rešetkama nego o Božiću.
S obzirom da će zasigurno proći  dosta vremena da se cijeli slučaj  privede kraju i zatvori jedna nevjerojatna priča po kojoj su milijuni  odletjeli na razne račune dok zemlja grca u krizi, zanimljivija je  zapravo simbolika često spominjanih rešetaka koje su, osim što  zatvaraju osumnjičenike i okrivljenike, metaforički rečeno, kroz dugi  niz godina ugrađivane i u mozak  javnosti.
To znači da je većini bilo prirodno da se političari voze u skupim automobilima, da imaju stanove, nakit, slike i druge skupe  “sitnice” jer su oni nedodirljiva  vrsta. Istodobno, čast iznimkama,  slučaj Sanader sugerira da su se  političari previše udaljili od ideologije rada za opće dobro, pa je  pošteno da loše prođu svi oni koji  su radili isključivo za svoje dobro.
Teško se pomiriti s činjenicom da  sabornici imaju velike plaće, a  često ih nema na radnom mjestu,  da za takav rad zarade povlaštenu  mirovinu…, dok drugi pred Božić  mole zarađene plaće kao milostinju.
Kada se već brojni političari  hvale da u politiku nisu ušli kao  crkveni miševi, neka se onda tako  bogati, situirani i uspješni odreknu  visokih plaća i povlaštenih mirovina pa će im se više vjerovati da  su u politiku ušli iz uvjerenja.
U nastaloj političkoj histeriji kada se samo osluškuje tko će idući  na saslušanje, kada se stvara dojam  da se kralo šakom i kapom, premijerka Kosor najavljuje da će se  odreći nekih ministara što će ponovno zakotrljati lavinu nagađanja,  osuda prije osude…
Treba vjerovati da će nakon  slučaja Sanader pasti rešetke šutnje podignute u glavama svih koji  mogu prokazati korupciju, a da će  se podići rešetke nad glavama onih  koji su uključeni u korupciju.
Takve su rešetke, one zarobe i  šutkaju…