Učenicima treba objasniti da su žrtve holokausta bila i djeca poput njih

Često se može čuti da novija povijest u udžbenicima nije dovoljno dobro obrađena. Tema koja je obilježila noviju povijest je definitivno holokaust. Zato je posebno važan pristup u poučavanju djece o holokaustu, za što se već više od 10 godina brine Agencija za odgoj i obrazovanje (AZOO). Upravo je u zadarskom uredu Agencije zaposlena Loranda Miletić, viša savjetnica za povijest, zadužena za poučavanje o holokaustu na nacionalnoj razini.
Miletić je i hrvatska predstavnica u Odboru za obrazovanje Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), u kojem je Hrvatska službena članica od 2005. godine.
Loranda Miletić već 10 godina, oko 27. siječnja, kad se obilježava Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti, drži seminar za učitelje i nastavnike srednjih i osnovnih škola iz cijele Hrvatske. Uči ih kako da djecu uče o holokaustu, kako kroz tu vrlo slojevitu temu otvoriti još niz drugih tema kao što su antisemitizam, diskriminacija, predrasude, uvažavanje različitosti i slično. Kroz tu se temu, ističe Miletić, učitelji i nastavnici mogu naučiti kako da se u poučavanju nose s bilo kojom drugom osjetljivom i kontroverznom temom iz povijesti.
– Na početku svakog seminara kažem polaznicima da nije u redu djeci pokazivati fotografije hrpe izmasakriranih leševa. Jer što se dogodi? Djeca su zbunjena, to je nešto što ne mogu razumijeti, što nigdje ne viđaju. Zato reagiraju smijanjem i meškoljenjem, a nastavnici su užasnuti i ljute se na djecu što su bezosjećajna. Tu je jako važan taj pedagoški pristup na kojem ustrajemo. Pokazivanje takvih fotografija nije pošteno niti prema djeci, niti prema žrtvi. Ono što oni vide u svom domu, na televiziji, internetu, to je odgovornost njihovih roditelja, ali u odgojno-obrazovnom sustavu oni moraju biti sigurni, a ne izloženi fotografijama agresije i užasa. Drugo, treba poštivati žrtve. One su imale ime i prezime, život prije tragedije, možda su bile nečiji očevi i treba svakog doživjeti kao čovjeka…, govori Miletić, dodajući da se to odnosi i na poučavanje i o drugim genocidima, bilo na području bivše Jugoslavije ili u Ruandi…
Isto tako, kroz takve fotografije i puke činjenice i brojke o holokaustu, učenici ne mogu puno razumjeti.
– Ako djetetu kažete koliko je Židova ubijeno u holokaustu, to njima neće puno značiti. Ali ako im ispričate da jedan njihov vršnjak tada nije smio ići u školu, ući u park, to je nešto s čime će se oni moći poistovjetiti. Na seminarima educiramo nastavnike i učitelje da se što više koriste svjedočenjima preživjelih. To je često teško izvedivo, ali zato imamo 8 nastavnih jedinica sa videozapisima svjedočenja Hrvata koji su preživjeli, snimljenih 80-ih godina. Dobro je koristiti se literaturom, dokumentarnim filmovima, čak i igranim filmovima ili samo segmentima, s time da se treba dobro paziti koju poruku film šalje. Djecu se vodi na stručni izlet u Jasenovac, organiziraju se susreti s preživjelima, provode razni projekti…, priča Miletić.
Posebno je zanimljiv projekt Šafran, u kojem sudjeluju i neke od škola sa zadarskog područja.
– U dvorištu škole se posade šafrani koji procvjetaju upravo oko Dana sjećanja na holokaust. Oni simboliziraju 1,5 milijuna djece poginule u holokaustu. Djeca se okupe oko tih šafrana i tamo se održi sat. Kroz takve i slične projekte oni puno uče, kaže Miletić.