Bebe internacionale

SRBIJI JE GORE NEGO HRVATSKOJ
Na ovom se mjestu ispričavam svim sudionicima protekle “Dore” za koje sam u prošlom Magazinu bezdušno napisao da su dosadni, smiješni i stupidni, te općenito sadistički ismijavao njih i njihovo djelo. Zašto se ispričavam? Zato što sam, nakon što sam pogledao srpskog predstavnika, zaključio da su oni čista alternativa i progresija. Naša najgora pjesma je prema njihovoj pobjednici kao Dom kulture s vodoskokom u usporedbi sa seoskim zadružnim domom u Gornjim Drkanovcima. Pjesma im se zove “Ovo je Balkan”, a napisali su je čovjek kome se nekada moglo vjerovati, Goran Bregović, i ozloglašena Marina Tucaković. A ide, vjerovali ili ne, upravo ovako: “Ej Ljubice, praviš mi zazubice / ej ljubice, na grudi pritisni me. // Stisni me kisni me / ljubice, grudi su ti haubice”. Pjesma ima i refren “ljubiš me ko balavica nije te sram / Beograd, Beograd (?)/ ja bezobrazan // ne jednom ne dvaput, tri puta me / jer tri puta po naški je”. Znam da zvuči nemoguće, ali ovo je uistinu cijeli tekst pjesme, s tim da još nekoliko puta kaže “ovo je Balkan – kaman” (come on).
U sobi je bilo petero ljudi, ali nakon što smo poslušali (i pogledali) ovo nedjelo, još je neko vrijeme vladala mrtva tišina ispunjena nevjericom. Nasreću, nismo tu grozotu snimili na DVD jer bi se hard disc zasigurno istopio, ali to što smo vidjeli promjenilo nas je za cijeli život. Tip se zove Milan Stanković, a ono što je najzanimljivije u cijeloj stvari nije pjesma nego njegov izgled. Mislim da sam prvi koji ovo kaže, ali tip je nevjerojatno sličan Danijeli Martinović. U stvari ne da je sličan nego više kao da je kloniran. Isti osmjeh, isti zubi, iste stisnute oči, a da i ne govorimo o frizuri koja je priča za sebe. Moram priznati – ima on glasa, pjeva kao Zdravko Čolić, ali cijela predstava je toliko ridikulozna da je strašno. Prati ga onaj Bregovićev ciganski orkestar, a oko njega neke bedevije skaču improvizirajući nešto što bi se uz puno mašte moglo nazvati plesanjem. Uostalom, evo dva njihova komentara sa “jubitoa”: 1. “moramo hitno da menjamo državljanstvo!” 2. “ceo svet ima da nam se smeje.” Ne, dragi susjedi. Svijet se toliko izvitoperio i otišao na kvasinu da bi se moglo dogoditi da Danijela Martinović sa Čolićevim glasom praćena ciganskim limenim orkestrom i pobjedi na Eurosongu, što će nama u Hrvatskoj biti jasan znak da je vrijeme da prekinemo s glupiranjem i odustanemo od sudjelovanja na njemu.
CRNE MISLI O SADAŠNJOSTI… ALI I O BUDUĆNOSTI
U “Otvorenom” kod Hloverke ponovno ista lica, ali ovaj put začudo bez ministra Šukera. Gdje li je? Da mu se nije nešto dogodilo? Toliko sam ga puta vidio u ovoj emisiji da sam već pomislio kako je obaveza Hrvatske televizije imati ga u studiju. Ali i bez prisustva ovoga vječno namrštenog političara (možda se mršti jer “zna”) situacija je opet bila ista. Prepirka, nadmudrivanje i slično. Ja se u biti u to ništa ne razumijem, živim relativno dobro, ali sam svjestan da ću jednog dana kada odem u ZASLUŽENU, STAROSNU mirovinu, imati tolika primanja, taman da kupim pištolj i ubijem se, da ne bi kopao po kantama za smeće tražeći, ne plastične boce, nego hranu.
Ali pustimo te crne misli o budućnosti. Recimo nešto o crnim mislima o sadašnjosti. Ono što me čudi, to je ta nevjerojatna želja oporbe da što prije dođu prijevremeni izbori. Slušajući ovakve emisije, ispada da samo što nismo dotakli dno. Ako je sitacija uistinu toliko crna, bezizlazna i depresivna, zašto bi itko normalan htio preuzeti vlast, i što je još važnije – odgovornost? Zašto bi netko htio preuzeti zapovjedništvo nad brodom koji je napola već pod površinom mora? Jedino ako se radi o nekom super nadgeniju za ekonomiju i pravo, koji bi napravio takve rezove koji bi nas izvukli. Meni to nije baš jasno.
VIJESTI IZ NESVIJESTI
U kasnom HRT-ovom dnevniku saznajemo zanimljivu vijest. U državi Turskoj, koja je “nota bene”, za razliku od nas zaostalih i primitivnih, već u Europskoj uniji, donijeli su zakon kojim će se zatvorom od 1 do 3 godine (kada jedna, a kada tri?) kažnjavati žene koje budu putovale u inozemstvo sa namjerom ostajanja u drugom stanju. E to mi nikako nije jasno. Kako će oni to utvrđivati? Kako će znati da je žena baš tamo, vani, ostala trudna? Hoće li svaku žensku putnicu na granici pregledavati posebne carinice koje će provoditi test na trudnoću prije putovanja i isto tako u povratku? S druge strane, što ako žena krene na put, sretne nekog potentnog muškog koji joj se svidi, pa ostane u drugom stanju? Hoće li ga morati dovesti za ruku nazad na tursku granicu da posvjedoči da je začeće obavljeno prirodnim putem? Čudna zemlja – čudni običaji!