Štap u ruku i pamet u glavu

Naše prednosti zemljopisne i klimatske zbog naše neorganiziranosti koriste drugi. I, umjesto da naši seljaci, onako u hladu, pod suncobranom važu naše plodove koje beru tuđi berači, mi se pojavljujemo na tuđim poljima, puni očaja i poniženja
Tek kasnije sam shvatio naše drage Hercegovce vezano za šverc s duhanom i zašto su to činili? Onaj koji to nije osjetio na svojim leđima, nema šanse da će mnoge stvari razumjeti

Sine Ivane, gotovo u cjelini naslovna stranica jednih  dnevnih novina, ponedjeljak, 30. svibnja, 2011.  godine, pokrivena je naslovima, pod naslovima i slikom,  sljedećeg sadržaja: Sezonska  golgota tisuća Hrvata robuju  u Njemačkoj. Beru jagode 15  sati dnevno za 400 kuna.  Splićanka Danica:” Od ovoga  crnčenja imam noćne more,  ali nemam izbora jer u Hrvatskoj ne bih imala za kruh.”  Zagrepčanin Petar: „Bole me  sve kosti, hranim se sendvičima, ali ću izdržati zbog  svoje obitelji.” Nadalje piše:”  Upekla vrućina na njemačkim  poljima jagoda i šparoga. Radi se punom parom od jutra  do sutra.Sezona je!Raditi se  mora kako gazda kaže, brzo i  bez velike priče. Znoj s lica ne  silazi, ne smije se ni prigovarati, kamoli neke sumnjive  novinare ugošćavati…”
Sadnja i isporuka  duhana, pamuka i  buhača
Sine Ivane, držim da je želja  svih građana Lijepe naše, da  je uredimo tako da i stranci  požele živjeti u njoj. Ovo napisano u uvodnom dijelu pisma moramo čim prije zaboraviti. Mi to nismo zaslužili.  Možemo i moramo biti drugačiji. Puno toga ima propuštenog. Naše gospodarske  prednosti dajemo da drugi  vješto iskoriste. Kod nas je  bilo dosta pametnih i mudrih  ljudi. Ima ih i sada. U jednom  zajedništvu treba ih poštivati,  uvažavati i slušati. Najgore će  biti ako nam Europska unija  odredi nadzornike po djelatnostima. Oni nas neće puno  moliti. Dobivati ćeš samo po  džepu. Zapamti! Kroz našu  povijest, represivne mjere nisu provodili stranci, nego naši  ljudi, ali, po njihovu nalogu.
Dakle, štap u ruku i pamet  u glavu.
Dođeše mi na pamet pedesete i početak šesdestih godina prošlog stoljeća. Sva polja u našem kraju bila su  obrađena. Tijekom cijeloga  ljeta mogao si od Vrsi do  Pridrage zapaliti smreku koju  si zamislio. To su djeca i radila, pogotovo, uoči Velike  Gospe. Sela su se natjecala  čiji plamen će se bolje vidjeti.
Plamen je bio isključivo u  čast Gospe.
 Drugu smreku plamen  nije  mogao zahvatiti jer je oko nje  bilo sve opaseno. Tih godina  naše selo je često posjećivao  agronom Slavko Matičević.  Kao državni činovnik, dobio  je zadatak da podučava seljake kako saditi pamuk, duhan,  buhač i podučavati ih o svim  pitanjima o ratarstvu i stočarstvu. Kako s državom ugovarati proizvodnju i koristiti  poticaj. Radilo se o obaveznoj  sadnji i isporuci duhana, pamuka i buhača, proizvoda po  utvrđenim državnim cijenama. Općina bi dobila kvotu  koliko čega treba zasaditi.  Mjesni aktivisti bi stupali u  kontakt sa seljacima koji su  imali više zemlje. Bilancu  agrara trebalo je izvršavati  bez pogovora. Neposluh se je  mogao kazniti pod optužbom „državni neprijatelj”.  A „njemu” je mjesto i na Golom otoku. U Krnezi se dosta  toga toleriralo od strane svih  aktera. Na kraju, zadatak je  uvijek bio izvršen.
Nauk agronoma  Slavka Matičevića
Kao da je bilo danas,  sjećam se brojnih sastanaka  s našim agronom Slavkom.  Sastanci su se održavali ispred naše kuće . Imali smo  veliku siđu tako da su na njoj  mogli sjediti brojni seljani.  Skupili bi se tu mladi, srednje dobi, stari i žene. Sastanci bi u pravilu počeli u  dva sata poslije podne i trajali bi do krićanja. Krićanje  je bilo poslije podne, oko tri  sata. Tada bi autobus dolazio  iz Zadra i zaustavio bi se na  krnezarskom mostu radi iskrcaja putnika. Kada bi  držao izlaganje, uz Slavka je  uvijek bio i Frane Čolak.  Temu o duhanu znali su doći  obrazlagati i stručni ljudi iz  Mostara i Zagreba. Frane  Čolak, domaći čovjek iz zaseoka Čolaci, bio je desna  ruka našem Slavku. Slavko  je bio školovan i oprezan  agronom. Dobro je razlikovao klimatske i mikroklimatske rejone. Tipove tala je  dobro razlikovao kao i  njihov sastav. Znao je dobro  koji mineral treba dodavati  kojem tlu, i da urod bude što  bolji. Kako će se ponašati  pojedina kultura na krnezarskim tlima, Slavko bi najprije zasadio uzorak na Franinoj zemlji. Frane je bio  jako zainteresiran za nove  kulture. Slavko bi ga opslužio sa svom literaturom.  Kada bi se uvjerili da je uzorak dao očekivani rezultat,  onda su išli animirati i ostale  seljake preko mjesnih aktivista. U niti jednom  slučaju, Slavko nije želio remetiti uhodani način života  ljudi na selu. Tada su seljani  išli rano ujutro u polje. Vratli bi se oko deset sati. Par  sati bi odmorili i po krićanju  išli ponovo u polje. Naš  agronom je birao uru, baš  kada su seljani  malo odmorili. Dakle, nikada napastan i  usiljen. Uvijek dobro došao.  Ne znam da li sam i ja kao  dijete propustio koji sastanak. Ja bih sjedio ocu na  koljenu i slušao izlaganje  Slavkovo i Franino. 
Odjeća i pokrivači od  pamuka
Prvo izlaganje o pamuku mi  se posebno dojmilo. Govorio  je o porijeklu pamuka, sadnji,  obradi, branju, spremanju za  isporuku za otkup, cijeni po  kilogramu i upotrebi za izradu odjeće i pokrivača.  Ovo  zadnje posebno je mene zanimalo. Kaže Slavko: „Odjeća lijepo prija uz tijelo. Djeluje hladno…” „Pamuk i  mi  moramo saditi, kažem ćaći.  Vunenu guću više nikako ne  podnosim.” Iako bi mi je mater skoro svaki tjedan prala i  govorila da je od naše najljepše vune. Danas se naježim  kada je se prisjetim. Kada bi  je obukao i ako bi bilo malo  toplije vrijeme, toliko bi me  smetala , da bi se uz svaki  kantun kuće leđima češao.  Svaka vunena dlaka, odavala  mi je dojam brnestre. Prvi dan  je bio problematičan. Kada se  je koža navikla bilo je lakše.  Sa zadovoljstvom sam išao  brati pamuk. I stvarno, istinu  je govorio naš Slavko. Kada  mi je mater isplela prvu guću  od pamuka, spasio sam se.  Nema češanja po ćoškovima  zidova. Poseban užitak. Isto  tako, pokrivači na krevetima  bili su od pamuka.  Na kraju  svog izlaganja, agronom bi rekao: „ Zarada, kolika tolika,   neće izostati, ako se budete  držali datih upustava  i ako  bude kišna godina. Ako bude  suša, imat ćete samo trošak.  To vam je investicija na otvorenom. Nadam se da će  doći dan da se veliki dio vode  vaše jaruge što ide u more  skladišti i s njome navodnjava. Molio bih vas da diobom  ne usitnjavate parcele. Dolazi  vrijeme traktora, kombajna te  raznih beračica i sijačica. Sadašnje parcele su premalene.  Treba ih okrupnjavati.  A da bi  mogli navodnjavati, parcele  trebaju biti velike, imati  uređene odvodne kanale i puteve. Okrupnjavanjem ćete  dobiti svi još dvadeset posto  zemlje. Zamislite, koliko toga  je u međama koju čine  kupina, drač i drugo raslinje.  Ako ovo ne napravimo, jadan  ja s vama i vi sa mnom. Nemojte misliti da će vam ovo  itko napraviti osim vas samih.”
Susret  na bunaru u Krnezi
Sine Ivane! Koliko puta je  ove riječi ponovio naš agronom. Ja sam još bio predškolac. Dobro je znao što se događa novoga u poljodjelstvu  Amerike i drugog razvijenog  svijeta. Znao je napamet sve  industijske revolucije. Poljoprivreda je za njega bila i  ostala uvijek prva grana djelatnosti. Baza za mnoge industrije. Ali, industrija je mora pomagati jer je poljoprivreda investicija na otvorenom. Riječi našega Agronoma, koji je ko zna koliko puta  ponavljao iste riječi – komasacija, arondacija, navodnjavanje, odlazile su u vjetar.  Njegova brojna literatura, o  duhanu, buhaču, pamuku,  pčelama, vinogradrstvu, maslinarstvu i stočarstvu još se  povlači po krnezarskim ormarima. Najviše educirani  seljak, Frane Čolak, postao je  suradnik gospodarskih i poljoprivrednih časopisa. Dosta  toga se oko sadnje i uzgoja  kultura slušalo našega Agronoma i Franu.  Pored našega  Agronoma bilo je i drugih  agronoma koji su govorili iste  riječi vezano za komasaciju,  arondaciju i navodnjavanje.  Sjećam se kada je jednog lipanjskog dana došao motorićem na bunar u Krnezu. Pita  mene: „ Bili ti mene odveo u  polje do vašega pamuka?”  Nema problema striče Slavko! Kada smo prolazili pored  susjedove njive zastao je i  čudom se čudi. Na pola je  zatvorio oči, kao da hoće  reći:” Ja govorim ko zna koliko puta, a oni od jedne ekonomski interesantne parcele  napraviše četiri ekonomski  neisplative. Četiri brata se  podjelila i sve na četiri djela.Pogledom mi reče: „Ovo  nije dobro što rade. U budućnosti njihova djeca će imati problema. Ko zna koliko  praznih hodova će imati?” Istina, tada nisam shvatio  našega agronoma. Oralo se je  s konjima i volovima. Kopalo  se motikom. Vršilo konjima  na gumlu. Kada kopaš motikom, onda je i kratka njiva  dugačka. Njemu i njemu  sličnima, bilo je sve jasno. Vidici nove mehanizacije su na  pragu. Negdje na pola puta do  odredišta  vidi on na njivi njemu poznatog našeg seljanina  kako gnojem gnoji pamuk.  Oko njega sve dimi kao parna  lokomotiva. Zastao je i dva  puta izusti riječi: „Lug! Lug!”  Shvatio sam riječi našega  agronoma. Država je za poticaj davala umjetni gnoj. Susjed je očito umjetni gnoj posuo po svom kukuruzu. Da bi  izgledalo koliko je on pedantan u izvršavanju ugovorenih  obaveza prema državi, posegnuo je za varkom. Prositao je  lug i prosipa ga po njivi. Agronom  je dobričina i šavljivdžija. Neće on napraviti prijavu. Za takve stvari kazne  nisu bile ni male. Ugovor je s  jasnim tekstom potpisan. Na  prvom sastanku, pred svima  će on njemu reći: „Bio sam u  tvom pamuku. Sav je nekako  zakikan. Moguće je da nismo  pogodili gnojivo.” Susjed će  njemu: „ Držao sam se svih  vaših uputstava.” Na to su se  svi nasmijali. Očito da je više  njih vidjelo kako za susjedom  praši. Znaju oni dobro što je  istina.
Uzorni poljoprivrednik  Frane Čolak
Kada bi u mjesecu kolovozu, Doratu gonio kovaču u  Radovin, Marijanu Rudeli,  na  potkivanje, zastao bi kod njive zasađene s duhanom, vlasnika Frane Čolaka.  Ušao bih  u njegov duhan. Duhan je bio  viši od mene. Stabljike zdrave. Zasađeno sve po špagu.  Što se tiče visine i razvijenosti  stabljike, nije se razlikovao od  našega duhana. Razlika je bila u obradi. U njegovom  duhanu nisi mogao vidjeti niti  slatkovinu. Sve besprijekorno  obrađeno. Tako je bilo na  svim njegovim njivama. To ti  je bio naš Frane. Ako bi se u  poslu našla baba Slavica, kada  bi me ugledala rekla bi: „  Jurček dugo te nismo vidjeli!”  Iz džepa traverse izvadila bi  fetu kruha i rekla bi: „Na putu  si, uzmi i posluži se.” Imala je  naviku, da uvijek uza se ima  nečega čime bi mogla podariti  dijete. Sine Ivane, i naš agronom Slavko, naš Frane Čolak  i baba Slavica  umrli su poodavnije. Kada budeš prolazio  njivama koje je obilazio agronom Slavko i koje je  obrađivao Frane Čolak i žena  mu Slavica, zaustavi se i baci  pogled. Na njima se zna još  pojaviti cvijet buhača -dalmatinska mimoza. Nešto prekrasno. Uberi cvjetove i odnesi na njihove grobove. Pomoli se za pokoj im dušu.  Zaslužili su to.
Najteža zarada je bila na  duhanu. Tu zaista puno treba  rada. Od sadnje, uzgoja, branja lišća u pletene košare, odmah po donošenju kući, nizanje na špagove, sušenje, flikanje po dvadeset listova –  kada je južno vrijeme, priprema za transport u Tvornicu duhana u Zadru. Puno  puta zbog rada s duhanom  nismo kroz dan išli na kupanje. Po zvizdanu se puno  toga moralo napraviti. Tek  kasnije sam shvatio naše drage Hercegovce vezano za  šverc s duhanom i zašto su to  činili? Onaj koji to nije osjetio  na svojim leđima, nema šanse  da će mnoge stvari razumjeti.  Kada bi flikali duhan, pozvali  bismo na ispomoć djecu iz  sela. Sva djeca bi poziv prihvatila s radošću. Do večeri bi  se govorilo po selu: „Večeras  idemo u Ivočevih flikati  duhan. Uh! Što ćemo se napušiti!” Kada bi posjedali za  stolove svi bi uzeli po jedan  veliki list i zamotali ga, zapalili i počeli povlačiti dim.  Svakoga bi uhvatio toliki  kašalj da bi veliki cigaret brzo  odbacio. Naš duhan je bio  sađen u škaljevitoj crljenici.  Po ocjeni Agronoma bio je  puno jači i od hercegovačkog.  Intresantno, da nitko od te  generacije djece, koja je dolazila na ispomoć nije propušio.
I na kraju sine Ivane! Istina  je da su mnoge zemlje svijeta  u ekonomici svoje zemlje, napravili određene poteze prije  stotinu i više godina, a mi ih  nismo napravili do danas. U  svjetskoj gospodarskoj utrci  za profitom koristi se i najmanja prednost. Naše prednosti zemljopisne i klimatske  zbog naše neorganiziranosti  koriste drugi. I, umjesto da  naši seljaci, onako u hladu,  pod suncobranom važu naše  plodove koje beru tuđi berači,  mi se pojavljujemo na tuđim  poljima, puni očaja i poniženja. Za ispraviti višegodišnje pogreške treba puno  truda. U jednom zajedništvu i  toleranciji sve je moguće.  Smiješak na licu mora nas  krasiti. Neka drugi za nas  kažu: „ Nitko nije mogao  očekivati da će Hrvati u poljoprivredi služiti za primjer  drugima.” Kad se hoće, sve se  može. Prednosti su naše…