Maloljetni branitelj ne može dobiti niti posao čistača

Ante Pedić, tridesetdevetogodišnji dragovoljac Domovinskog rata koji je kao maloljetnik, sa svega 17 godina uzeo pušku u ruke i krenuo na prvu crtu bojišnice, danas je bez posla i na rubu egzistencije sa svojom peteročlanom obitelji. Supruga Blaženka je invalid i nesposobna za rad, a troje malodobne djece u dobi od 14, 12 i devet godina imaju svoje potrebe.
– Ja sam prva civilna žrtva iz Škabrnje koja je dovezena u zadarsku bolnicu nakon napada. Geleri su me dohvatili po ruci, leđima i nozi, a operirala sam i kičmu tako da ja ne mogu ništa fizički raditi. Od iste granate pred očima mi je poginula majka, a ranjena 18-mjesečna rođakova beba koju sam držala u rukama. Imam dijagnosticiran i PTSP, priča nam Blaženka ogorčena jer joj suprug, jedini radno sposoban član obitelji, ne može naći nikakav posao, pa ni onaj čistača ulica. Kaže da ona i suprug ne mole nikoga da im išta pokloni, već da traži samo priliku za rad i zaradu novca potrebnog za život, hranu, režije i ono bez čega djeca ne mogu.
– Raspitivali smo se gdje će biti zapošljavanja i čuli za Čistoću i Ceste zadarske županije, pa smo poslali zamolbu na adresu Ministarstva branitelja da nam pomognu. I zaista, na adrese obiju tvrtki poslali su dopis u kojem su naveli da molbu mog supruga drže opravdanom. Iz Čistoće nas je nakon toga kontaktirao tehnički direktor i našoj sreći nije bilo kraja. Mislili smo – to je to, dobit će posao! Ali sreća je bila kratkog daha. Saznali smo da su primljena šestorica radnika, ali ne i moj suprug, prisjeća se Blaženka te dodaje kako im je rečeno da su to radnici koji su i prije tu radili. Je li to zaista tako ili nije, kaže da sa sigurnošću ne može reći, no na nagovor suprugovih suboraca odlučili su svoju životnu priči podijeliti s javnošću.