Za svaku bolest smijeh je lijek

Oni će za mene napraviti nešto što nisam mogao ni sanjati. Kad su mi rekli što smjeraju, nisam vjerovao. Zašto bi se neki mladi ljudi išli baviti time? Ali kad je Grad Trogir dao zeleno svjetlo pa su počeli nazivati izvođače pa se i Udruga tjelesnih invalida TOMS pridružila; shvatio sam da je to to
Više ni ne znam kako izgleda hodanje. A zdrav čovjek ne razmišlja o hodanju. U općoj strci i jurnjavi za novcem, poremetile su se vrijednosti, ali kad si u mojoj situaciji, naučiš se strpljenju, poniznosti i naučiš cijeniti male stvari koje život znače
Grupica od četvero  mladih ljudi iz Zadra i  Šibenika pokrenula je  veliku humanitarnu akciju za svog novog prijatelja koji je u invalidskim kolicima. 46-godišnji Mirko Rozga boluje od tetrapareze (djelomično oštećenje sva četiri ekstremiteta), a ekipu  dobrotvoraca upoznao je  prije dva mjeseca u Varaždinskim toplicama i osvojio ih svojim veselim  duhom i osmijehom. Da bi  mu olakšali tešku bolest i  loše financijsko stanje, organiziraju utakmicu između veterana Hajduka i  osoba iz javnog života Trogira te humanitarni koncert  sa zvučnim imenima, koji  će se održati 7. rujna na  trogirskom stadionu Batarija. Žele skupiti novac za  električna invalidska kolica  i nastavak Mirkove rehabilitacije.
Organizatori nikako ne  žele otkriti svoje identitete  jer im je jedini pravi cilj  pomoći Mirku. S jednim od  organizatora posjetili smo  junaka naše priče u Trogiru. Mirko nas je dočekao  kao pravi domaćin, proveo  nas po svom rodnom gradu  poput turističkog vodiča i  ispričao svoju priču.
Operacije, toplice,  rehabilitacije…
– Od djetinjstva mi se  lijevo stopalo vuklo dok  sam hodao i tako sam funkcionirao do tridesete godine. Završio sam tekstilnu  školu i, kako me zanimala  odjeća, upisao sam i višu  školu, ali zbog bolesti je  nisam mogao završiti.  Počelo je trnjenje nogu i  ruku. Nekoliko godina je  trajao proces stiskanja  leđne moždine i mogao sam  tako neko vrijeme funkcionirati, da bi me 1995. kad  sam imao trideset godina  skroz oduzelo, priča Mirko.
Do degerativne kralježnice došlo je, kako dodaje,  zbog nepravilnog hodanja,  što je istrošilo hrskavicu i  oštetilo živce. To je dovelo  do stiskanja leđne moždine.
– Tako počinje moj novi  život – kolica, operacije,  toplice, rehabilitacije… Prve dvije godine gotovo nisam bio doma, a psihički  sam bio jako loše. Bio sam  na pragu života, svi moji  vršnjaci su živjeli punim  plućima, a ja sam odjednom u svemu ovisan o  drugima. Bilo je to jako  teško za mene i svih oko  mene, posebno za moju  majku. U početku su me  prijatelji obilazili, ali i oni  imaju svoje živote, poženili  su se, imaju djecu, poslove.  Srećom, upoznao sam brojne divne ljude boraveći u  toplicama, ali danas nemam gotovo niti jednog  prijatelja iz tog razdoblja.  No vrijeme liječi sve. Počeo  sam prihvaćati situaciju  takvu kakva je, shvatio da  od kukanja i plakanja nema  ništa i krenuo u život,  govori Mirko.
Do prve operacije koja je  bila 1996. bio je skroz  nepokretan od vrata na dolje.
– Nisam mogao prstom  maknuti. Tad su mi vratnu  kralježnicu oslobađali od  kralježaka koji su oštetili  moždinu. Stavili su mi metalne pločice koje su mi sve  do ove godine bile u vratu.  Nakon te operacije i rehabilitacije povratile su mi se  neke funkcije. Ostao sam u  kolicima, ali sam se mogao  sam obrijati, okupati i  slično. No ubrzo su se  pojavili jaki grčevi u  mišićima, govori Mirko.
I u kafić uz pratnju
Onda su mu ugradili aparat u trbuh koji pomoću  pumpe kroz kateter ubrizgava lijek direktno u  kralježnicu. No taj aparat se  svaki mjesec morao puniti  lijekom i to u Zagrebu.
– Tako sam devet godina  svaki mjesec putovao u Zagreb zbog pet minuta posla.  To je bilo jako naporno i  fizički i financijski. HZZO  bi plaćao autobusnu kartu,  ali ja teoretski autobusom  nisam mogao ići pa me brat  vozio automobilom. Nekoliko godina me sponzorirala  Croatia Airlines sa šest karata godišnje, ali je opet to  sve bilo jedva izdrživo. Nakon toliko godina mi je  tijelo postalo imuno na lijek, tako da sam 2007.  godine izvadio aparat, a jake grčeve imam i dan-danas,  kaže Mirko.
No, ove veljače došlo je  do izuzetnog pogoršanja  Mirkovog stanja.
– Metalne pločice u vratu  su dotrajale, a i trebalo je  napraviti magnetsku rezonancu pa su mi ih izvadili.  Magnetska rezonanca je pokazala da je opet nastala  kompresija u vratu na  leđnoj moždini pa su mi to u  svibnju operacijom dekompresirali. Bio sam dva mjeseca u Varaždinskim toplicama i još mi nije bolje.  Ruke i noge su mi utrnjene,  a najviše mi smeta što ne  mogu sam ni čašu uzeti.  Kad idem u kafić uvijek  mora ići netko sa mnom da  mi da piti, priča Mirko.
Iako mu doktori kažu da  treba vremena i vježbe da bi  mu bilo bolje, Mirko nema  velika očekivanja, a zbog  dosadašnjeg iskustva smanjili su mu se “apetiti”.
– Ne zavaravam se iluzijama i ne mislim da ću  opet hodati. Samo bih htio  da mogu s rukom kako sam  mogao prije veljače, da ne  ovisim baš stalno o nekome.  Ali po prirodi sam optimist  pa se nadam da će mi biti  bolje, kaže Mirko.
Mnogo je dobrih ljudi
Kroz 15 godina u kolicima,  Mirko je proputovao svijet.  Pet puta je išao na krstarenje  Jadranom, nema hrvatskog  otoka na kojem nije bio,  obišao je Europu, u Rimu bio  pet puta, tri puta se susreo s  papom Ivanom Pavlom II.,  odlazio na koncerte, predstave, utakmice, upoznao  brojne ljude, stekao prijatelje. Tako je upravo na  zadnjoj rehabilitaciji u Varaždinskim toplicama upoznao i ovu zadarsku ekipu.
– I njih je život stjecajem  nesretnih okolnosti doveo u  toplice, ali nije svako zlo za  zlo. Oni će za mene napraviti  nešto što nisam mogao ni  sanjati. Kad su mi rekli što  smjeraju, nisam vjerovao.  Zašto bi se neki mladi ljudi  išli baviti time? Ali kad je  Grad Trogir dao zeleno svjetlo pa su počeli nazivati  izvođače pa se i Udruga  tjelesnih invalida TOMS pridružila; shvatio sam do je to  to. Već mi je puno ljudi  pomagalo na razne načine, a  duboko u sebi sam uvijek  ovako nešto priželjkivao. Ali  nisam mogao sam. I dalje  nekad ne vjerujem da se  toliko ljudi zbog mene pokrenulo. Što se više približava datum, sve sam uzbuđeniji, govori Mirko.
Već je velika stvar što se  ovako nešto organizira, toliko se pozitivne energije  okupilo na jednom mjestu.  Ipak, krajnji cilj je poboljšanje Mirkova stanja  pomoću rehabilitacije i novih eletkričnih invalidskih  kolica.
– Moja kolica su stara i  dotrajala tako da mi trebaju  nova i električna i obična  kolica. Osim toga, ovo je  jako dugotrajno liječenje i  moram nastaviti s rehabilitacijom, a već sam ove  godine iskoristio 21 dan u  toplicama koje pokriva  država. Dobio sam još 21  dan, na koje imam pravo  nakon operacije. Da bi mi  bilo bolje, sad bih trebao  opet ići, a jedan dan košta  400 kuna, kaže Mirko čija  su ukupna primanja 1.250  kuna osobne invalidnine.
O predrasudama
– U obiteljskoj kući živim  s bratom Boškom koji je  upravo ostao bez posla.  Mama živi na selu, ima  nešto ovaca, povrća, maslina pa nam ona pomogne.  Svaki dan mi na četiri sata  dolazi osobni asistent koji  spremi stan, skuha, pomogne mi. To pokriva  država, ali to je pilot-projekt koji još nije ugrađen u  zakon pa se to može svaki  trenutak ukinuti. Kad  čujem kakav je naprimjer  skandinavski socijalni sustav, razočaran sam sa stanjem u Hrvatskoj. Znam da  smo siromašnija zemlja,  čak mislim da država daje  maksimum s obzirom na  situaciju u kojoj se nalazimo, ali daleko je to od  standarda čovjeka, ističe  Mirko.
Kako kaže, brojni javni  objekti nisu prilagođeni za  invalide, u Trogiru je jako  malo crkvi u koje može sam  ući s kolicima, a odlazak na  plažu mu je trauma.
– Živim na moru, a ne  kupam se. Nije ništa prilagođeno, onda mi je to  jako komplicirano, još svi  bulje u mene… Ima još  zadrtih ljudi koji misle da  bih ja u ovom stanju trebao  samo kući stajati. Svi imaju  problema, samo je moj vidljiv iz aviona. Iako, moram reći da se u zadnjih 15  godina svijest ljudi puno  promijenila. Razne kampanje tome doprinose, a i sve  je više obrazovanih ljudi,  govori Mirko.
No ne obazire se puno na  razne komentare.
– Najžalosniji sam što  nisam zdrav i što stalno  ovisim o nečijoj pomoći.  Više ni ne znam kako  izgleda hodanje. A zdrav  čovjek ni ne razmišlja o  hodanju. U općoj strci i  jurnjavi za novcem, poremetile su se vrijednosti,  ali kad si u mojoj situaciji,  naučiš se strpljenju, poniznosti i naučiš cijeniti  male stvari koje život  znače, zaključuje Mirko.

Optimizam mi je u genima

Bez obzira na svoju tešku životnu priču, Mirko rijetko skida osmijeh s lica. Kako je uspio ostati tako pozitivan?
– Izgleda da mi je takva genetika. I moja majka je veliki veseljak, a bila je u životu i gladna, rano ostala bez oca, prije 11 godina bez muža, mog oca… Pozitivan stav puno pomaže u životu, kako njoj, tako i meni. Imam nekih prijatelja koji su u kolicima i uvijek su mrzovoljni. A nemaju ništa od toga. Samo odbijaju ljude od sebe, a ja ih sa svojim osmijehom privlačim. Kažu da mi je to zaštitni znak i imam mnogo prijatelja. Osmijeh otvara mnoga vrata, osmijeh usrećuje i onog tko ga prima i onog tko ga daje, nabraja Mirko prednosti smijeha.
A i život je prekratak, dodaje.
– Petnaest godina je petnaest godina i meni u kolicima i nekom bogatom i zdravom. Ali vrijeme treba što bolje iskoristiti. I zato živim život danas i trudim se uživati u svakom trenutku, govori Mirko.
A od majke je osmijeh naslijedio i Mirkov 12 godina mlađi brat Boško. Boško živi s Mirkom, a i inače je njegov najčešći pratitelj i velika podrška.
– Imam predivnog brata koji me svugdje vodi. Na koncerte, u kazalište, na utakmice… Sigurno mu je ponekad teško, ali u svemu mi pomaže. Bošku kapa do poda! Imam i brata Tonćija koji živi na katu u istoj kući sa suprugom i troje djece. I oni su mi svi velika podrška i pomoć, kaže Mirko.

Žiro račun za pomoć Mirku

Pomoć za Mirka prikupljat će se prodajom ulaznica za utakmicu i koncert. Na Batariji će 7. rujna za Mirka nastupati poznati hrvatski glazbenici poput Vinka Coce, Alena Nižetića, Ivice Sikirića Iće, Zorana Jelenkovića, Marka Pecotića Pece te klapa Sv. Juraj HRM, Maslina, Sv. Florijan, Kontrada, Tragos… Utakmica će započeti u 17.30 sati, a koncert u 20 sati, a za oba događaja će vrijediti ista ulaznica u vrijednosti od 50 kuna.
Osim toga, Mirku se može pomoći uplatom na broj žiro-računa u Privrednoj banci Zagreb: 2340009-3206593268.

Veliki hajdukovac

Mirko je presretan što će na trogirskoj Batariji i to njemu u čast igrati upravo vaterani Hajduka jer je dugogodišnji član Torcide i veliki hajdukovac.
– Obožavam sport, a što se tiče Hajduka, nijedna važnija utakmica ne prođe bez mene. Na Poljudu sam čest gost. Osim toga, aktivan sam i u Udruzi tjelesnih invalida TOMS (Trogir, Okrug, Marina i Seget). Volim putovati, ići na društvena događanja, družiti se s pravim ljudima. Svako jutro idem na kavu u grad, a ljeti i svaku večer. A zimi navečer ne izlazim jer je pusto, prava tuga s juga.