Znamo li tko smo?

Ambivalentan odnos prema Europskoj uniji, prekomjerno trošenje, dugovi u visini od pedeset milijardi eura, seksualnost/čednost ovisno na koju stranu se okrene novčić – sve to posljednjih deset godina prati naslovnice hrvatskih medija. Tu je i zanimljiv model nestabilnih i intenzivnih interpersonalnih odnosa karakteriziran izmjenom krajnje idealizacije i obezvređivanja, a kada bi se okrenuli raznoraznim scenarijima ozljeđivanja, gdje bi bio kraj. Jer, tko su „ruke” ovog društva ako nisu one koje nas hrane i brane?

Ima tome pola godine  da mi je jedan zadarski  medicinar ispričao svoju ideju o primjeni jungijanskih arhetipova na hrvatsko društvo. Svaki Hrvat  tako, kazao je taj dosjetljivi  gospodin, na svojim  plećima nosi arhetip majke i  arhetip oca. Sad, na koje  segmente se te praslike  preslikavaju danas, ostaviti  ću jednog dana da on ispriča sam. No, ideja da  društvo funkcionira kao organizam, bilo ljudski, životinjski ili biljni, ovisno o  stadiju, stara je koliko i ono  samo. Ipak, među sociolozima tu perjanicu akademske spoznaje u 19. i 20. stoljeću ponijela je glava evolucionističke struje – Herbert Spencer.
Društvo tako, kao i organizam, raste po veličini, povećanjem veličine povećava  se i kompleksnost njegove  strukture, a tu je i diferencijacija funkcija, kao i razlike, pa tako prema Spenceru evolucija uspostavlja u  društvu i živom organizmu  ne samo razlike, već i konačno povezane razlike koje su takve prirode da omogućavaju i jedno i drugo.
Spencer lijepo objašnjava  kategorije jednostavnih,  složenih i višesložnih (današnjih) društava, njihov  razvoj kroz tisućljeća,  počevši od jednostavnih jednostaničnih plemenskih  društava pa do suvremenih  višesložnih društava okarakteriziranih kroz raznolikost vjerskih, političkih i  društvenih struktura. Pozabavio s ponašanjem njegovih cjelina u „normalnim”  uvjetima razvoja; funkcionalni „udovi”, staložena  „glava”, pa čak i bio zaokupljen pitanjima zašto neka društva preživljavaju, a  druga ne. Njegovo je stanovište bilo zapravo da najprilagođenija društva  preživljavaju, što u dugoročnoj perspektivi vodi do  unapređivanja svijeta kao  cjeline. Iako je njegov „Darvinistički” pristup (uz napomenu da je Spencerova  koncepcija nastala nekoliko  godina prije Darwinove)  naišao je na brojne kritike,  on svakako povlači zanimljiva pitanja na koja je možda  danas došlo vrijeme da se  nađu odgovori.
Kolektivna trauma
Jer, što ako prve godine  života društva, u ovom  slučaju hrvatskog višesložnog (koliko se god neki  bunili u vezi toga) društva  nastalog iz koliko toliko suvremene jugoslavenske pozadine budu okarakterizirane traumom? Ako se pozabavimo sa društvom kao organizmom, u Spencerovskom obliku, ne bi li onda  neke društvene traume, poput rata, trebale biti okidač  za identične poremećaje  društva koji se pojavljuju i  kod pojedinaca?
Hrvatska država, a s njom i  njeno društvo rođeni su u  ratu, u njemu su proveli i  svoje prve godine života.  Ulazeći dublje u pretpostavljeni model, može se smatrati i da je to isto društvo  traumatizirano od strane  društva koje je bilo s njom  u dugogodišnjoj zajednici.  A pogledamo li društveno  ponašanje posljednjih godina, prvenstveno percipirane  kroz medije kao ogledalo  društva, jedna definicija u  svim njezinim segmentima  nameće se s bolno mogućom preciznošću.
Hrvatska  udžbenička  definicija
Boderline (granični) poremećaj osobnosti je okarakteriziran psihološkom nestabilnošću u više područja   (međuljudskim odnosima,  ponašanju i identitetu), s  kratkim ili nikakvim psihotičnim epizodama. Uzroci  su višeznačni; traumatska i  kaotična kućna sredina,  uključujući ranu separaciju,  zanemarivanje, emocionalno neslaganje u obitelji, neosjetljivost na dječje osjećaje i potrebe, te traumu  različita intenziteta. Tu je i  osjetljiv temperament, kao i  mogući okidajući trenuci  kao pokušaj stvaranja intimnog odnosa, odlazak od  kuće ili proživljavanje silovanja ili drugog traumatskog iskustva. Sve može biti katalizator simptoma  Borderline poremećaja u  odraslim godinama.
Gledajući naše društvo u  cjelini, teško se oteti dojmu  kako se poveznice u više  segmenata značajno nameću same po sebi. Tim  više ako se s pozicije autsajdera promotre i društvene reakcije hrvatskog  društva na brojne situacije  u kojima se zateklo, ili bolje  rečeno, dovelo.
Volimo – ne volimo
Ambivalentan odnos prema  Europskoj uniji, prekomjerno trošenje, dugovi u visini  od pedeset milijardi eura,  seksualnost/čednost ovisno  na koju stranu se okrene  novčić – sve to posljednjih  deset godina prati naslovnice hrvatskih medija. I nemojmo sad reći – mediji su  u vlasništvu privatnih i pristranih interesa, jer svaka  kapitalistička tvorba ide s  ponudom na potražnju. A  što se ne čita, neće biti ni  napisano. Tu je i zanimljiv  model nestabilnih i intenzivnih interpersonalnih odnosa karakteriziran izmjenom krajnje idealizacije i  obezvređivanja, a kada bi se  okrenuli raznoraznim scenarijima ozljeđivanja, gdje  bi bio kraj. Jer, tko su „ruke” ovog društva ako nisu  one koje nas hrane i brane?  Neprimjeren, intenzivan bijes ili teškoće s kontroliranjem bijesa vidljivi su na  svakom koraku, odnosno  komentarima internetskih  portala, a i kronični osjećaj  praznine s povećanjem broja recesivnih godina postaje  još veći.
Društvo, kaže Spencer, raste po veličini. Pretpostavljeno, ako je zdravo. Ono hrvatsko, posljednjih godina  se smanjuje. Zanimljiv podatak, pogotovo ukoliko uzmemo u obzir da na  prehrambene poremećaje  kao neke od mogućih borderlajnovskih manifestacija.  O paranoidnim idejama bi  se dalo raspravljat, još više  kada se promotri na koliko  udaljenu  periferiju je potisnut onaj ‘razumni’ dio  društva, intelektualna ‘elita’,  nekoć srednji sloj, danas  daleko niži. A kada se u to  sve ubroje i poteškoće borderlajnovca u procjeni kako  sadašnji odnosi imaju poveznice s prošlim odnosima  kao i poteškoće s učenjem  iz iskustva o tim prošlim iskustvima, nastaje koktel koji poziva na daljnje  proučavanje.
Stručnjaci preporučuju da  se zbog kaotične prirode  života borderline bolesnika,  stabilnost se mora nametnuti izvana rano u liječenju.  Mora se utvrditi što terapija  uključuje i zašto se razlikuje od drugih odnosa. Treba se obuhvatiti jasna  očekivanja o plaćanju, uredno vrijeme sastanka, potreba da se sastanak završi  na vrijeme iako bolesnik  želi ostati duže i jasna politika oko posljedica nedolazaka na termine, te činjenicu kako mu terapeut ne  može pomoći u akutnom  suicidalnom riziku, te potrebu da se tada mora hospitalizirati.
Jesmo li spremni  za terapiju?
Društvenog terapeuta ili  pak partnera u ovom trenu  je možda preriskantno precizno detektirati, no kada  se spomene detalj kako ‘pravi’ borderlajnovac redovito  od njega traži ponovno  stvaranje sličnog samouništavajućeg odnosa ‘iz djetinjstva’ – izbor možda i nije  toliko velik. Dobra vijest  jest, kažu stručnjaci, da se  borderline poremećaj smanjuje u četrdesetim godinama života. No, s upozorenjem: statistička brojka je  značajno pod utjecajem one  od suicida. A i ukoliko terapija/partnerski odnos ne  ‘odradi’ svoje, do tad nam  preostaje još oko 20 godina  ‘jahanja’. No, tko preživi –  pričat će.