Zadranka Noli Novak ilustratorica je The Wall Street Journala

Naslikala sam sve svjetske diktatore i teroriste. Naslikala sam i Tita, ali i Antu Gotovinu kad su ga uhapsili na Kanarima. Inače, moji portreti obitelji Beam, nalaze se na svakoj etiketi boce burbona Jim Beam, dakle u svakom svjetskom baru i kafiću, kaže Noli Novak, u slobodno vrijeme pjevačica punk-benda

Jedna od najpoznatijih zadarskih likovnih umjetnica u svijetu zasigurno je Noli Novak. Noli Novak već 26 godina radi kao ilustratorica u jednim od najpoznatijih dnevnih novina na svijetu – The Wall Street Journalu. Izuzetan likovni talent ilustratorice, koja može vjerno replicirati uočeno, pokazala je još u osnovnoj školi Voštarnica u Zadru. Kasnije se obrazovala u tadašnjem Centru za usmjereno obrazovanje, a današnjoj gimnaziji Jurja Barakovića. Njezin otac Ratko Novak bio je, uz braću Brkan, jedan od najpoznatijih fotografa svog vremena u Zadru. Poznat je po možda najvećem albumu fotografija razrušenog Zadra. Noli je, također završila glazbenu akademiju u Splitu, a u Americi je imala značajnu karijeru u punk-rock bandu Novakseen. Poslije velike europske turneje, sredinom 90-ih, ipak se odlučila za posao ilustratora. Noli Novak svake godine ljetuje u Veloj Luci na Korčuli, mjestu gdje se rodio njezin otac ali je Zadar što uvijek, ističe, njezin pravi rodni grad kojem se uvijek rado vraća.
The Wall Street Journal njeguje posebnu vrstu ilustracije, jednu vrstu poentilizma po kojoj je poznat širom svijeta. Danas vas je svega nekoliko ilustratora u novinama koji radite taj, za neke pomalo arhaičan posao u digitalnom dobu?
– Danas nas je samo dvoje stalno zaposlenih u novinama s tim da imamo i još dva ilustratora na ugovoru o djelu koji uskaču kad ima previše posla. Inače, tehnika crtanja je toliko unikatna da je se ne može brzo naučiti bez stručnog nadzora nas starijih. Crta se tehničkim perom, nešto slično brzom graviranju. Naime, portreti trebaju izgledati kao gravure koje se vide na novcu, međutim, gravure za novac se rade mjesecima, a mi svoju ilustraciju trebamo zgotoviti u pet sati. Na crtežu ne smije biti crne boje, nego je riječ o nijansama sive boje pa se sve to radi vrlo sporo i vrlo precizno, isključivo točkicama, crticama i križićima.
Inače, ja sam u WSJ došla prije 26 godina i to sasvim slučajno. Moj prijatelj je radio u novinama kao grafičar i ja sam mu rekla da bih voljela vidjeti kako se crtaju portreti. On me jednog dana doveo u ured, a nakon toga ja sam počela „trenirati” kod kuće. Poklopilo se da se to urednicima svidjelo, ali tek nakon nekoliko pokušaja. Nakon što je otišao jedan od ilustratora, ja sam dobila stalni posao. Najbolji dio ovog posla jest što kad netko svaki dan otvori novine, vidi što ja radim. Stoga ja uopće ne trebam tražiti posao, jer klijenti sami dolaze. Ne moram se za posao svaki dan „tući” s tisućama talentiranih ilustratora kakvih ima u Americi.
U Hrvatskoj je rijetkost da djelatnici u medijima mogu raditi za neke druge novine ili medije, kako je to riješeno u Americi i koliko zapravo jedan ilustrator može zaraditi?
 – Da i kod nas je zabranjeno raditi npr. za New York Times, Washington Post ili druge novine koje su izravna konkurencija WSJ-u, međutim, slobodno možemo raditi za magazine, čak i neke novine. Kao stalna zaposlenica u novinama, svaka dva tjedna dobivam plaću, a kao „freelancer” naplaćujem 600 dolara za portret, što je standard u našem poslu. Ne smijem naplaćivati ni više ni manje, jer u protivnom bih narušila standard ostalih ilustratora i svojih kolega, unatoč tome što postoje ilustratori u Indoneziji koji crtaju za pet dolara. WSJ ima neformalno zaštićeni oblik i veličinu svoje ilustracije, pa ako radim za druge moram paziti na „croping” i malo promijeniti tehniku. U zadnje vrijeme najviše radim web-stranice financijskih institucija i odvjetničkih kompanija. Npr. umjesto da na naslovnicu stave fotografije partnera u tvrtki, od mene se traži da ih nacrtam.