Radnicima se telefonom prijetilo da me sruše na referendumu

Jedini, ekskluzivni intervju koji je 1991. Stanislav Antić dao neposredno nakon što je u HDZ-ovoj režiji radničkog referenduma smijenjen s direktorskog položaja u SAS-u, djeluje proročanski i poučno i nakon 25 godina
Bila je to jedna hladna siječanjska večer 1991. Kao mladi novinar jednog tadašnjeg prestižnog nacionalnog tjednika, na umu mi je bio samo jedan cilj: dokopati se Stanislava Antića, legendarnog direktora SAS-a kojega su upravo tih dana u HDZ-ovoj režiji radničkog referenduma smijenili s vodećeg položaja tvrtke koja je nesumnjivo predstavljala svekoliki fenomen socijalističkog sustava, neku vrstu drvenog željeza koje se nikako nije uklapalo u politički, gospodarski, upravni i uopće društveni sustav bivše Jugoslavije. Bila je to firma kojoj bi zavidjeli i najokorjeliji kapitalisti, a djelovala je u Zadru, u tadašnjoj socijalističkoj državi koja je oficijelno prezirala svaku pojavnost nalik nečem tako mrskom kao što je zapadnjački kapitalizam. Za Antićem je tih dana nastala prava novinarska potjera – iz cijele bivše države! On se, međutim, povukao u svoju kuću u Kožinu, zatvorio u sebe i odbijao sve ponude koje su uopće uspjele doći do njega, više preko posrednika nego izravnim kontaktima novinara koje je – sve redom – u startu odbijao. Bio je rezigniran, demotiviran da bilo kome išta objašnjava.
Uloga Mladena Katića
 Te večeri, opsjednut proganjajućom željom da baš ja budem taj koji će javno iznijeti Antićevu reakciju na “željeznu metlu” koja ga je pomela, razmišljao sam i smišljao kako do njega, kako mu prići pa makar me i grubo odbio. O tome sam razgovarao s prijateljem, pokojnim Mladenom Katićem, koji je nažalost nedugo poslije poginuo u Novskom ždrilu gdje su ga ubli martićevci dok je izvlačio brod Liburnije u kojoj je bio zaposlen.
 – A čuj, nema nam druge nego da odemo u Kožino i pozvonimo mu na vrata – predložio je Mladen, kao da je uslišio moju žarku molbu koju mu se naravno tako smjelo nisam usudio iznijeti. Sjeli smo u njegov auto i pravac – Kožino. Mladen je otprilike znao gdje se nalazi Antićeva kuća. Pozvonili smo na vrata i za nekoliko sekundi čuo se s druge strane upit: “Tko je?” Oglasio se Mladen, objasnio mu tko je i odakle se znaju. Vrata su se otključavala, a meni je srce jače zakucalo u nadi da je onaj prvi, najteži korak na putu do ekskluzivnog intervjua odvaljen. Ali, samo za kratko. Antić je rezolutno odbio bilo kakav razgovor, bilo kakvu izjavu za novine! Krenuli smo u neformalan razgovor, Mladen je onako ležerno, bez ikakve preuzetnosti usmjerio priču baš na najaktualniju temu: što za njega osobno i za grad znači njegov odlazak, hoće li SAS i bez njega imati ulogu društvenog razvoja kakvu je imao pod njegovim vodstvom, hoće li se tu nešto stubokom mijenjati… Antić je ipak samo čovjek i nije odbio pričati o tome, naprotiv imao sam u jednom trenutku osjećaj da je našim dolaskom upravo uslišio potrebu da se nekome ispovijeda, požali, otvori dušu, ali važno mu je bilo samo to da ne bude za novine.
Širinićeva nevjerica
 Malo pomalo, naš se susret odužio do kasno, gotovo do ponoć, kada se dogodio onaj odlučni ‘kopernikanski’ obrat. Na Mladenovu primjedbu da bi, radi istine i dokumentirane potvrde onoga što se dogodilo, bila neprocjenjiva šteta da samo šutke prijeđe preko svega, samo tako ‘bez ispaljenog metka’, Antić se, onako u nekom neobjašnjivom hipu, naglo preobratio rekavši: “E, pa sad kad bih ja bio siguran da će to sve biti preneseno ovako kako sam iznio, još bih i pristao, ali ne bih želio riskirati, pa cijelu ovu gadariju učiniti još gadljivijom”. Gospodine Antiću, ja Vam obećajem da će intervju biti najvjerniji mogući preslik onoga što ste nam večeras ispričali i o čemu smo razgovarali. Ajde, uzdam se u tvoje pamćenje momak, rekao je. Rukovali smo se srdačno i ja sam, s osjećajem pobjednika koji se dočepao najtraženije medijske lovine u državi, i s neopisivom zahvalnošću prijatelju Mladenu, pohitao doma, uhvatio se ‘makine’ i luđački krenuo ukucavati intervju koji će dan poslije objaviti tjednik za koji sam radio. Rano ujutro, već prije osam sati, došao sam u dopisništvo Slobodne Dalmacije s pet listova u ruci. Bard zadarskog novinarstva Jandre Širinić sjedio je u redakciji s Joškom Kulušićem, čuvenim tadašnjim glavnim urednikom Slobodne. Što si ti uranio? – upita me Jandre, a ja mu, onako glumeći izostanak bilo kakve uzbuđenosti, kažem: Ma, evo imam intervju s Antićem, pa sam ga došao faksirati (dakako, nije tada još bilo maila, op.a.). Ma imaš ti moj k… – uzvratio je svojim prepoznatljivim i svojstvenim smiješkom moj dragi kolega i prijatelj, ne vjerujući da je to – to.
A taj intervju, jedini koji je Antić dao neposredno nakon “političke dekapitacije” u siječnju davne 1991., a objavljenog pod naslovom “Osveta s političkom pozadinom”, donosimo u nastavku u cijelosti:
***
Antić je pao! Ova vijest obišla je brzinom munje cijeli Zadar neposredno nakon referenduma koji je prema preporuci Skupštine općine proveden u zadarskom SAS-u, dugogodišnjem uzoru hrvatske i jugoslavenske privrede. Sa 85 radničkih glasova “za” i 189 “protiv” Stanislav Antić i Tvornica SAS prestali su biti sinonimi.
Taj neočekivani i za mnoge šokantni ishod referenduma, bio je neposredni povod za razgovor s gospodinom Antićem. Glasine koje govore da je 62-godišnji Antić zbog pretrpljenog šoka uzeo bolovanje i da se zato ne pojavljuje u firmi, natjerale su nas da ga potražimo u njegovoj kući u Kožinu kraj Zadra. Trebalo je izvjesnog truda da se Antić “udobrovolji” za ovaj razgovor, ali u borbi “pro et contra intervjua” novinar obično pobjeđuje.
Da li ste mogli predvidjeti ovakav ishod referenduma, pitamo sad već legendarnog direktora SAS-a:
– Nisam jer se nisam ni bavio tim pitanjima u poduzeću. Posebno u posljednje vrijeme, bio sam najviše opterećen time kako naplatiti naša potraživanja u iznosu od 15 milijuna dolara što i danas predstavlja alfu i omegu izlaska SAS-a iz nelikvidnosti. Na tome sam radio gotovo dan i noć, bio sam 15 dana u Sovjetskom Savezu…
Antić: Politička osveta
…Kako je uopće došlo do nelikvidnosti?
– Imali smo potpisan ugovor s jednom sovjetskom firmom koja je propala, a njezin komercijalni direktor je pobjegao u Mađarsku kako ga ne bi uhapsili zbog nekih vojnih poslova o kojima vam sada ne bih pričao. Generalni direktor te firme je postao ekonomski savjetnik Jeljcina, jedan mlad i sposoban menadžer koji je uspio isposlovati za svoju firmu 750 milijuna dolara prodajom nekakve “željezarije”. U međuvremenu su nam obećali da će izvršiti neku prodaju u Mađarskoj pa da će nas isplatiti, dolazili su dva puta čak kod nas jer Rusi nisu skloni lažima u poslovanju. Međutim u 11. mjesecu smo bili prisiljeni ugovarati s njima nove cijene, a kako je firma nakon propasti došla i pod kontrolu KGB-a provjeravali su se iznova svi cjenici. Nas je spasilo što smo imali cjenike za elemente i od jedne druge firme u SSSR-u s kojom smo poslovali. Zatim, pred Novu godinu desila se znatna devalvacija tako da je dolar od 0,6 išao na 1,6 rubalja što je dodatno otežalo platežnu moć Sovjeta. Iako je potpisan i novi ugovor, još uvijek nisu platili svoja dugovanja. To je bila moja “Ahilova peta” koju su iskoristili u firmi da bi me srušili jer su ta nenaplaćena dugovanja uzrokovala i jednomjesečno kašnjenje isplate osobnog dohotka radnicima.
Da li se organizirano radilo na Vašem rušenju?
– Pa, čujte, ja mislim da sve ovo predstavlja neku vrstu osvete s političkom pozadinom, iako ne mogu točno utvrditi konkretne razloge. Već duže vrijeme se može čuti o postojanju nekakvog odbora za destabilizaciju SAS-a kako bi se stvorila “kritična masa” potrebna za moje smjenjivanje. Mislim da je ta grupa ljudi stvorila određenu atmosferu u poduzeću koja je naišla na plodno tlo u periodu momentalne nelikvidnosti. Govori se i o tome da u HDZ-u nisu bili jedinstveni po pitanju moga smjenjivanja, ali da je prevagnula ona struja koja je išla na moje rušenje. Hadezeovci su se i u firmi najviše isticali po tom zahtjevu. Ljudi su mi znali dolaziti i žaliti se kako se na njih vrši pritisak, kako da glasaju na referendumu, čak da im se prijeti telefonskim pozivima, ali ja se nisam osvrtao na te priče govoreći im da se ostave politike u poduzeću, ali izgleda da je politika prevladala u odnosu na ekonomski interes.
Teško je povjerovati da je to organizirana akcija HDZ-a jer je njihov predsjednik više puta javno rekao: kamo sreće da Zadar ima više Antića i SAS-ova.
– Da je iskreno tako mislio, mogao je sigurno kao predsjednik utjecati na svoje stranačke kolege, koji su bili najglasniji, da se ostave tog posla.
Radnička plaća 1.800 dolara
Neki misle da je za sve krivo Vaše članstvo u SDP-u i kandidiranje na njihovoj listi.
– Danas me optužuju da sam boljševik iako svi znaju da sam se živeći u socijalizmu ponašao i radio kao da sam u kapitalizmu. Bio sam kandidat za CK Jugoslavije pa sam jednom u šali rekao: Mene ste izabrali baš sada kad Partiju treba razbiti pa ću i taj zadatak uspješno izvršiti. Počašćen sam što sam bio na 11. kongresu SKH koji se tada otvoreno opredijelio za demokratski preobražaj društva i omogućio miran prijenos vlasti u Hrvatskoj. Iako danas nisam član te partije, imam simpatije prema Račanu koji se stvarno ponašao kao demokratski orijentirani političar koji zastupa i legitimni nacionalni hrvatski interes, a da pri tome nije Hrvat po zanimanju.
Prema nekim tumačenjima, radnici su Vam otkazivali povjerenje navodno zbog Vaše direktorske brutalnosti i bezobzirnosti?
– Da, govorilo se da ljudi “dobivaju proljev” kad trebaju ići raditi za njemačkog kupca. Naime, tada se znao ponavljati posao tri-četiri puta jer ja nisam odobravao škart. Za svoje greške radnici bi snosili materijalne konzekvence jer ih jedino to može upozoriti da ne ponavljaju greške, to je u prirodi čovjeka. Zato se govorilo da sam bezobziran, a u stvari bezobziran je sam život koji nas sve tjera da poštenim i pravilnim radom opstanemo u životu. Režim koji je bio u SAS-u ni izdaleka nije onakav kakav bi trebao biti da bi sličio onome u Njemačkoj ili Americi. Za tu moju “oštrinu i bezobzirnost”, mislim da su radnici SAS-a imali u posljednjih deset godina ono što im nijedan društveni sistem na svijetu ne bi omogućio. Prošle godine je plaća u prosjeku iznosila 1800 dolara s time da je 1. rujna prošle godine svakom radniku isplaćeno 12 plaća, odnosno u prosjeku, 14 tisuća maraka po radniku. Da ne govorim o sindikalnim putovanjima po Zapadnoj Evropi za što je prosječan radnik Amerike ili Švicarske morao štediti godinu dana.
Marina s tisuću vezova
Što će biti sa super-projektom “Zlatna marina” čiju izgradnju SAS još nije dovršio?
– U “Nedjeljnoj” ste dobro pisali da u vrijeme kada je inflacija dnevno iznosila 1,5 posto, novac se morao u nešto investirati. Držati novac u tim uvjetima je kao da držite žeravicu. Ova marina u koju smo uložili 16 milijuna dolara može postati preduvjet za svestrani razvoj Zadra u svjetski poznati turistički centar i tako za sobom povući niz drugih projekata (aerodromi, ceste). S obzirom na jedinstveni položaj marine i suvremeno osmišljene sadržaje, stvoren je osnovni preduvjet za razvoj nautičkog turizma. SAS, doduše, u ovom trenutku ne može sam dovršiti taj objekt, ali je činjenica da je SAS državi Hrvatskoj ostavio upotrebljiv kapital bez obzira u čijem će vlasništvu marina biti. U Francuskoj vez košta koliko i brod (ako je brod 200 tisuća maraka, onda je to i godišnja cijena za vez), a naša marina ima 1000 vezova i lako je izračunati njezinu korisnost, čak i samo po osnovi vezova, a da ne govorimo i o drugim stvarima.
Vaši pobornici smatraju da SAS nakon Vašeg odlaska neće biti poduzeće s imageom privrednog fenomena.
– Za SAS su ova dva-tri mjeseca bila prilično kritična, ali on ima svoje potencijale i sposobne ljude i ako se sve to adekvatno iskoristi, SAS ne može propasti. Naravno, mislim da bi se mnogo bezbolnije pretrpio ovaj financijski šok da sam ja na čelu SAS-a jer nije isto kada se u takvoj situaciji djeluje iz startne pozicije i kad nastupate s iskustvom i brojnim poslovnim vezama u svijetu.
Priča se da ste svojevremeno, koristeći određene makinacije, htjeli otkupiti SAS i postati njegovim vlasnikom.
– Za vrijeme onog Markovićevog programa, mi smo u SAS-u mogli kupiti firmu za šest prosječnih plaća. Ja sam tada predložio da ću se u inozemstvu zadužiti za 24 milijuna dolara i da ću svakom radniku dati da otkupi onoliko koliko ima pravo. Ako, npr. imate pravo da otkupite dionice u vrijednosti sto tisuća dolara s popustom od 40 posto, predložio sam da ću im ja dati 60 tisuća da kupe sto tisuća. S obzirom da je postojala mogućnost prodaje dionica unutar kolektiva, 40 bi ostalo vama, a 60 meni s time da ja preuzmem rizik otplate. Ukoliko ne uspijem otplatiti dug, vaših 40 posto i dalje ostaje vama, ali mojih 60 uzima banka jer su pod hipotekom. Ja sam, dakle, ponudio radnicima da ono što im se nudi pod određenim popustom dobiju i besplatno. Slične optužbe za krađu sam već čuo i kada je u pitanju moja kuća. Nitko ne bi vjerovao da sam pola ove kuće zaradio kada sam bio nezaposlen. Godine 1965. sam istjeran iz “Vlade Bagata” i dvije godine sam zarađivao vadeći prstace. Jesam krao, ali Bogu iz mora!
Japanci kao uzor
Kako se osjećate nakon ovakvog ishoda referenduma kao čovjek za kojeg se slikovito govorilo da je “izgradio pola Zadra”?
– I to se danas koristi kao argument protiv mene. Zašto je gradio dječji odjel bolnice, Mljekaru, zgradu košarke, zašto je ulagao u “Cenmar”, distributivni centar, kupovao bolničke aparate…? Valjda misle da je taj novac trebao stajati na žiro-računu pa tako danas ne bi imali ni četvrtinu te vrijednosti. Međutim, funkcija privrednih subjekata u današnje vrijeme, a to najbolje znaju Japanci, ne može isključivo biti sticanje profita nego i sukladno rješavanje ambijenta, koordinacija s društvom, suradnja s vlastima itd. Privreda mora korespondirati i sa socijalnim problemima društva, naravno ne po cijenu svog rasta.
Recite nam na kraju, što ćete sada činiti nakon smjene vlasti u SAS- u, imate li neke planove?
– Nemam konkretnih planova, ali znam da u SAS-u više neću raditi.