Stezanje

Ja stvarno volim Božić, ali nije mi jasno zašto je grad okićen ima već petnaestak dana, a danas je tek 20. studenog. Stvarno mi to nije jasno. Dobro, nisu još jelku stavili na Trg, ali nije ni daleko. Sve svijetli navečer, a do Božića treba još čekati i čekati. Znam ja da se u New Yorku kiti sve u 16 malo poslije Vele Gospe, ali nismo mi New York! Ovako će nam dok dođe taj 25. 12. dosaditi i Božić i sve. Ozbiljno. Pa ne možeš skoro dva mjeseca gledati ukrase a da se ne zapitaš tko je tu lud i ‘oće li taj Božić više.
E pa izgleda da su ukrasi jedina “blagodat” u kojoj ćemo ove godine moći “uživati”. Naš premijer namjestio je ozbiljnu facu i ozbiljnim tonom najavio ozbiljne restrikcije. Nema božićnica, nema domjenaka, nema većih plaća. Meni je sve to bilo jako smiješno. Čovjek je više-manje ničim izazvan stao pred novinare i počeo govoriti i nestašici i neimaštini.
Pitam se gdje je bio zadnjih deset godina kad je o nestašici i neimaštini govorio cijeli narod. I narodu je ovaj put prekipjelo. Odavno su shvatili da su u neimaštini živjeli, a čini se kako će se taj “trend” i dalje nastaviti. Narod se napokon odmaknuo od komunističkih ideala kulta ličnosti “vođa naroda” te se odlučio nasmijati na njegov, ali i na račun naroda.
Ljudi su, i bez da im je Sanader priopćio tužnu vijest o tome da se “mora paziti koliko se troši”, to i sami shvatili. Primjetili su da u dućanima više nema požutjelih listića sa cijenama, jer se one prečesto mijenjaju da bi stigle požutjeti. A ta činjenica govori glasnije od svih apela iz Banskih dvora.
Sjećam se jednog crtića u kojem je jedna djevojčica poželjela da baš svaki dan bude Božić. I želja jo se ostvarila. I drugi dan je opet dobila psa kojeg je željela, sestra joj je opet dobila crvenu haljinu, a brat opet neku igračku. I bilo je zabavno prvih par dana. Sve dok svi ormari u kući nisu postali puni crvenih haljina, podovi puni primjeraka jedne te iste igračke, a dvorište puno identičnih pasa. Tada je nastupio pakao i djevojčica je uz krokodilske suze, i beskrajno moljakanje ipak uspjela “povući” svoju želju.
Kao djeca brat i ja smo tada mudro zaključili da je dovoljno da je Božić jednom godišnje. Puno mu se veseliš, a kad napokon stigne sreći nema kraja. I kad zamisliš da nema božića, srce ti se stisne od veselja. A sada? Kad se sjetimo Božića, remen nam se stegne.