O, narodnjaci…

STANKOVIĆ NA “MUKAMA”
Nakon što je postigao rekordnu gledanost ugostivši Hodaka (ja ga, osobno, nisam htio gledati), Stanković je odlučio malo šokirati javnost dovevši u emisiju Prlju i Mrlu iz grupe “Let 3”. S obzirom na imidž koji spomenuta dvojica već godinama gaje u javnosti, mnoštvo je ljudi s nestrpljenjem očekivalo ovu emisiju, ali je rezultat bio vrlo polovičan. Činjenica je da su oni svjesno došli provocirati, ali je isto tako činjenica da je sve to djelovalo pomalo namješteno, a osobito trenutak kada Stanković svojim sakoom prekriva njihove stražnjice, umjesto da jednostavno okrene kamere na drugu stranu. Ispada da je čekao zadnjih pet minuta da sve prekine, iako su gosti tijekom cijele emisije koristili sporne, nepoćudne izraze, što sve nekako miriše na dogovor.
Propagandni filmovi iz bivše JNA uistinu su smiješni, ali mi nije jasno kakve veze imaju s ovom emisijom i njima kao gostima. Na puno su pitanja odgovarali široko i neodređeno bez jasnog stava, a samo presvlačenje u razne kostime niti je provokacija, niti nešto posebno duhovito.
MEDIJSKI STRVINARI 1. DIO
U istoj je emisiji kao komentator lika i djela grupe “Let 3” gostovao čovjek koji se zove Kljačunko ili Kašunko, a koji je, na moje iskreno iznenađenje, svećenik. On je vrlo agresivno izvrijeđao goste, manirom nekog visokog moralnog autoriteta, što je sudeći po onome što se o njemu piše (npr. stavljanje policijske kape na stražnje staklo automobila u cilju izbjegavanja kazni) vrlo upitno. Iznenađuje da netko tko je završio Teologiju ne zna za onu čuvenu Kristovu izjavi o bacanju kamena od strane onoga koji je bez grijeha. Ovaj čovjek to očigledno ne zna ili ga nije briga, jer da jest, onda bi morao povući korelaciju sa svojim eksponiranjem u društvu gospođe Nives Celzijus. Neka se radije upita koliko je osoba koja svoju medijsku slavu duguje javnom izlaganju svoga tijela na eksplicitno-lascivan i vulgaran način, prikladno društvo za jednog svećenika.
MEDIJSKI STRVINARI 2. DIO
A kada smo već spomenuli gospoju Drpić, Celzijus, Zeljković, ili kako se već zove, moram priznati da je cirkus koji se podigao nakon prodaje njene knjige na trenutke zanimljiv. I ja bih volio da se moja knjiga ili CD prodaju u pedesetak tisuća primjeraka, ali mi baš nešto ne ide. Na moj koncert dođe pedeset ljudi, a nekog narodnjaka u nekoj rupi gleda pet stotina. Takva je situacija kod nas i toga moramo biti svjesni.
Ono što stravično iritira pri svemu tome, reakcija je nekih ljudi koji su se našli prozvanim braniti spomenutu književnicu. Razne ženske udruge i odbori za ljudska prava vole se pojavljivati na televiziju. Problem je u tome što je to izgleda daleko lakše stavljajući se u obranu kvazi pjevača i manekenki nego npr. otpuštenih radnica Dalmatinke nove iz Sinja o kojima već mjesecima slušamo i gledamo i koje će izvjesno uskoro dobiti otkaz. To ne brine naše ženske udruge i odbore za ljudska prava. Oni se brinu o jednoj sasvim situiranoj ženi. Bože, oprosti im!
PSI LUTALICE – NAJSTRAŠNIJI FILM OVE GODINE
Prije koju godinu prijatelji koji se razumiju u filmsku umjetnost, odveli su me u kino pogledati “iranski film o Afganistanu” koji je te godine smatran jednim od najboljih svjetskih uradaka. U filmu “Psi lutalice” toliko je vjerno prikazan užasan život djece u Kabulu da ja ovakav kakav jesam to nisam mogao gledati dulje od pola sata. HRT je ovu tešku socijalnu dramu emitirao na drugom programu u prikladnom terminu u jedan i pol sat poslije ponoći, iako bi bilo bolje da je tu strahotu moglo vidjeti više ljudi, recimo poslije večere. Sve jezive priče i scene iz svih kriminalističkih, ratnih i mirnodopskih serija i filmova, i iz svih drama i horora, blijede pred strašnom realnošću koju možemo vidjeti u ovom filmu. Kažem, šteta što ga nije vidjelo više ljudi. Više bi cijenili ono što imaju.
EUROPSKO PRVENSTVO U RONJENJU
Prošlog smo tjedna svjedočili velikim uspjesima naših plivača na Europskom plivačkom prvenstvu u Rijeci. Iako se udaralo na velika zvona, većinu Hrvata to uopće ne zanima. To je neatraktivan sport, a ne može se nešto ni navijati, tući se s policijom, bacati bengalke i prevrtati automobile. Ne’š ti sporta. Recite mi jednu militantnu navijačku skupinu nekog plivačkog kluba. Ali, pustimo ružne stvari. Osvojili smo četiri lijepe medalje i to je dosta. Mene muči nešto drugo. Plivalo se u 25-metarskom bazenu. Plivači bi skočili pa bi ronili sve do preko polovine bazena, onda bi malo plivali, ali samo toliko koliko je trebalo da se odgurnu nogama o suprotni zid. Nakon odgurivanja opet se ronilo preko 15 metara, tako da si se trebao dobro koncentrirati da bi shvatio kojim se to stilom pliva. Kada čovjek zrelo razmisli, sve je to više sličilo na ronjenje nego na plivanje.