Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Sindikalni sram?

18.03.2011. 23:00


Dok se valjala gospodarska nevolja sindikati su se tek sramežljivo glasali i igrali se s Vladom mačke i miša. Tko će popustiti, tko će dobiti, a tko izgubiti, a onda im je udario u glavu podvig sindikalnog referenduma koji je, sada se vidi, zapravo bio više od toga – za ili protiv Vlade.  No, kad su svi počeli vikati, sindikati su počeli šutjeti!
Čekajući u svojoj intelektualnoj “kuli” kako će se razviti kolo prosvjeda protiv Vlade, valjda su shvatili da postaje očito kako gube vezu sa svojom bazom i da bi u obranu svoga postojanja, ipak morali pomoliti glavu ispod staklenog zvona.
Kada su uvidjeli da prosvjedi ne prestaju, unatoč tome što su male šanse da u izbornoj godini izbore prijevremene izbore i kada su se prosvjedima počeli priključivati uplakani radnici koje više nemaju čime prehraniti djecu kao i oni koji rade za “šarenu ništu”, okupili su se i obznanili da i oni imaju, ni manje ni više nego svoju gospodarsku strategiju koja podrazumijeva čak 128 zahtijeva među kojima je spomenut kao hitan i onaj da se riješi problem radnika koji odlaze na posao, a ne dobivaju plaću.
Usprkos uvijek dojmljivom nastupu Vilima Ribića iz Sindikata znanosti koji uvijek odaje dojam da sve najbolje zna, pa i uzimajući u obzir najeksponiranijeg Krešimira Severa iz Nezavisnih hrvatskih sindikata, koji iskače iz svake medijske priče o siromaštvu i obespravljenosti radnika, teško se bilo oteti dojmu da je nad cijelom tom sindikalnom predstavom lebdio oblak srama jer su predugo samo promatrali kako se radnici pretvaraju u neradnike i kako se umjesto vala investicija, zemljom valja val prosvjeda. A oni stoje po strani iznad i izvan problematike radništva. Zar je u civiliziranom svijetu i u pravno uređenoj zemlji normalno i dopustivo da netko za svoj rad ne dobije plaću, a prisiljen je na takvu žrtvu zbog straha da ne izgubi i posao, a onda i svaku nadu? Protivno svim ljudskim i pravnim normama, to je, čini se, normalno u zemlji koja zaziva investitore.
Premijerka je najavila milijarde teške investicije, prelazeći u “ofenzivu” protiv prosvjednika, oporbe, a i sindikalne gospodarske “studije”.  Jer kako sindikat i oporba mogu imati bolji gospodarski program od onoga što ga je skovala Vlada?
Da je počelo natjecanje tko će najaviti uvjerljiviji program za gospodarski oporavak postalo je jasno kad je odmah nakon premijerkinog investicijskog “balona” poletio SDP-ov nošen neviđenom gospodarskom magijom. SDP-ovci su, naime, predbacili premijerki da je prije poslušala njihove gospodarske zamisli da ne bi sada situacija bila ovako loša. Kao da ne znaju da Vlada ne bi bila Vlada kad bi je vodila oporba!
U tom iritantnom razbacivanju gospodarskim programima koji ostaju mrtvo slovo na papiru prepozanju građani dio problema i strahuju da se zapravo iz pera političara teško može roditi gospodarsko čudo i to u izbornoj godini.
Upravo su sindikati, čini se, propustili priliku da na vrijeme otupe te političke okršaje preko leđa radništva i puno prije postave zahtjeve koji se ne bi utopili u poplavi gospodarskih programa i strategija.
Kada prosvjednici, koje superiorni Ribić, ne želi komentirati, počnu marširati, osjeća li sindikat sram zbog onoga što oni viču, ili zbog onoga što su sindikati (pre)šutjeli?