Markovićevi biseri

JUNAK NAŠEGA DOBA
Ne znam što bi rekao Ljermontov da je gledao ove vijesti, ali bi vjerojatno dobio inspiraciju za napisati roman. Policajac Špoljarić ne razumije zašto se oko njega “pravi cirkus” jer ne misli da je napravio ništa posebno. Da ništa posebno, dodao bih ja, osim što je spasio dvoje djece iz smrtne opasnosti riskirajući vlastiti život, a pri tome ne očekujući neku materijalnu korist, povlasticu pri uvozu automobila i naravno povlaštenu mirovinu. Ne, Špoljarić ne očekuje ništa jer smatra da je to normalna reakcija jednog normalnog čovjeka. Eh, da je više takvih.
DINAMOVA PROSLAVA
Eto što se događa kada je klub ruglo, a liga smijurija. Dinamo po 76. put zaredom postaje prvak Hrvatske, a na stadionu mu se za tu prigodu skupilo manje od 1000 gledatelja od kojih polovica ionako ima besplatne ulaznice, što znači da nikoga za to nije briga. To bi trebao biti pokazatelj kako se u budućnosti treba odnositi prema domaćem nogometu. Sve klubove amaterizirati, uskratiti im bilo kakvu financijsku pomoć, osim one za mlađe naraštaje, jer igrači koji nešto vrijede ionako, čim zaigraju, odmah budu prodani vani, moćnim i bogatim klubovima. Klubovi bi morali imati 80% igrača iz svog vlastitog omladinskog pogona, a ne kao u slučaju nekih da pokupuju sve što valja i izruguju se i protivnicima i savezu. Eto, to bi bila prava liga.
BARCELONINA PROSLAVA
Mi nismo jedina zemlja koja ima divlje navijače. Eto, ima ih i u kulturnoj Španjolskoj, kažu u vijestima HTV-a. Sad, koliko su tamo kulturniji od nas je pitanje, ali izgleda glupo tješiti Hrvate tuđom sramotom. A što se u stvari dogodilo? Nije tu bilo namjere izazivanja nereda, nego su u općem veselju pojedinci malo pretjerali i prešli granice koje se smatraju normalnima. Policija ih je malo podsjetila da u toj zemlji postoje zakoni i stavila ih u red. I što je tu neobično? Ništa. Zašto bi netko zbog rezultata neke utakmice sebi davao za pravo da maltretira i terorizira pošteno građanstvo? Jesi li za vrijeme utakmice mogao vikati, urlati svađati se…? Jesi. Je li utakmica gotova? Jest. I sada lijepo svak svojoj kući. Dobro, ajde, osvojena je titula, i na taj dan se može slaviti po gradu, ali slaviti kulturno, a ne tako da se ljudi u strahu sklanjaju pred razularenom gomilom.
ČUDA U VARŠAVSKOJ
Napravio sam malu anketu među prosječnim ljudima o onome što se događa u Varšavskoj ulici. Od deset ispitanika od kojih je bar pola bilo visokoobrazovano, nitko nije imalo blage veze o tome. Ni tko, ni zašto, ni protiv koga. Kada sam zrelo razmislio, ni ja nisam baš znao točno što se događa, ali je činjenica da to zadnjih dana spada u udarne vijesti, a da u Zadru nikoga nije briga za to. A tamo neki ljudi (konkretno aktivisti Zelene akcije i Prava na grad, ali i obični građani) ruše ograde i bore se, ne za neku materijalnu korist, ne za neke povlastice, već za neke temeljne civilizacijske tekovine. Tu su i policajci koji bi sada trebali silom protiv prosvjednika. Očigledno nije ni njima lako, jer oni, kako kaže jedan od njih, samo izvršavaju naređenja. I pitam tako sam sebe – što je to u ljudima što ih tjera da izlaze na ulice i riskiraju glavu boreći se za nekakve društvene vrednote. Zamislite kako u Zadru gomila građana izlazi na ulice i ne dozvoljava npr. preuređivanje neke zgrade jer misle da je to nezakonito i da nagrđuje izgled dragoga im grada. Nemoguće. Zašto nemoguće? Odgovor je jednostavan. Zato jer nema dovoljno građana.
GUJA U NJEDRIMA
U emisiji Povijest nogometnih prvenstava može se svašta otkriti. Eto taj Vlatko Marković. Baš onaj koji je prihvatio neke navike pokojnog druga Tita pa odlučio doživotno ostati predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Taj mi se čovjek duboko urezao u pamćenje svojom izjavom od prije desetak godina, onda kada je Dinamo na prevaru postao prvak nakon što su suci sramotno pokrali Rijeku. On je tada izjavio da je Dinamo morao biti prvak jer je on (pazite ovo) pravi “katolički” klub. Nakon te nevjerojatne gluposti, on se nije povukao nego je postao još bahatiji. Ali pustimo sad to. Dakle u toj emisiji o svjetskim nogometnim prvenstvima, govorilo se o onome u Čileu 1962. gdje je tadašnja Jugoslavija igrala odlično i dospjela sve do polufinala pobijedivši pritom dva dotadašnja svjetska prvaka, Urugvaj i SR Njemačku.
Bili su to odlični igrači – Šoškić, Jerković. Šekularac, Skoblar…. Ali bio je tu već i spomenuti Vlatko Marković koji se isto trudio, ali malo čudno. Prvo je, koliko se sjećam, dao autogol, a onda je u polufinalu kako kaže spiker “misleći valjda da je izvan igrališta, a bio je u svom kaznenom prostoru, uhvatio loptu rukama i sve je bilo gotovo.” Sada će netko reći “to se u sportu događa, a ti si Mario zloban.” To bi bilo tako da taj isti Marković nije i sam rekao kako je on to radio namjerno, jer je tako sabotirao omraženu mu reprezentaciju u kojoj je igrao. Moram priznati da tako stupidnu izjavu nisam očekivao čak ni od autora izjave o “najkatoličkijem” klubu u Hrvatskoj.