Trećerazredni potezi gori su od trećerazrednog rukometa

Ispadanjem u niži rang u Mocirama se neće prestati igrati rukomet, no pitanje je kakav će on biti. Hoće li mu i dalje trebati tamne naočale i štap ili će konačno postati rukomet s vizijom i perspektivom? Vidjet će se već dogodine

Porazom u 26. kolu rukometaši Zadra prošlog su tjedna ispustili i posljednju priliku za ostanak u Prvoj HRL. Neizvjesnu cjelosezonsku utrku završili su gledajući u leđa Županji i Mladom rudaru, momčadima koje su ciljem prošle u foto finišu, a klub iz Mocira, Hrvatski dragovoljac i Prelog ostavile da iskupljenje potraže u trećem razredu hrvatskog rukometa. Tehnički gledano, Zadar je zadnju šansu kompromitirao tek u loše odrađenom drugom poluvremenu susreta posljednjeg kola, u samoj završnici prvenstva; no odvrtimo li kronologiju ovosezonskih događanja malo više unatrag, do konca prošlog ljeta i početka priprema, doći ćemo do sasvim drugačije teze.
Klub koji već nekoliko godina brodi na valovima stihije, a smjer mu određuju improvizirana instant rješenja, ovaj je put bio gotovo predodređen na nasukavanje. Zatvaranjem jedne ili dvije rupe neminovno se možda i moglo odgoditi, no pitanje je kada bi u Mocirama još više procurilo. Drugoligaški jug danas je tako realnost Zadra, a kako je vodio put do lige koja je ispod njegovog nekadašnjeg renomea pokušat ćemo rasvijetliti u sljedećim recima.
Kiše jesenske
Kasno započete jednomjesečne pripreme od iskusnijih su igrača odradili samo Nino Jerak i Domagoj Surać, dok je ostatak ostataka momčadi koja je sezonu ranije pretendirala na Premijer ligu još uvijek bio zaokupljen sezonskim poslovima i sve popularnijim “privatnim obvezama”. Na kormilo broda za rasuti teret stao je Igor Nikolić, mladi trener sa zadatkom da iz ničeg pokuša stvoriti rezultat te je Zadar sa samo jednom odrađenom prijateljskom utakmicom, glavninom igrača kadetskog uzrasta i ostatkom momčadi okupljenim neposredno pred početak prvenstva krenuo u 2010./11. sezonu.
Logično, uslijedili su porazi: u sedam kola društvo iz Mocira prikupilo je samo tri boda i najavilo tešku borbu za ostanak. Spomenuti je učinak za posljedicu imao smjenu prvog od tri ovosezonska trenera. Odluku su donijeli igrači, a Uprava se složila. Nikolića je zamijenio Miroslav Čačić, šef struke, koji je za cilj imao spasiti što se do kraja jesenskog dijela prvenstva spasiti da. Međutim, njegov dolazak nije generirao očekivan pozitivni šok. Rupa u igračkom kadru, nastala potpisivanjem Kristijana Brkljače za Crikvenicu, trebala je biti zakrpana angažmanom povratnika Ivana Mijolovića i Damira Samaržije, a prividno jaki Zadar konačno zaploviti prema mirnijim vodama.
“Plavi” su u rukama i dalje imali adute dostatne za pomrsiti račune prvoligaškoj konkurenciji, no do Božića su uspjeli zakomplicirati jedino sebi. U pet Čačićevih kola utržili su jedan bod, a prosipali ih u teško nadoknadivim domaćim utakmicama. Puni plijen iz Mocira su uoči završnice prvog dijela odnijeli Umag i Županja, momčadi koje će u nastavku prvenstva biti izravni konkurenti Zadranima. U prosincu smo se stoga pitali “kako to da Zadar s postojećim popisom igrača ne može napraviti više”, a najbolji odgovor dao je upravo Miroslav Čačić, u tom trenutku već drugi strateg na odlasku:
– Kako treniramo, tako i igramo. Iluzorno je očekivati da nešto napravimo sa samo dva starija igrača koji se pojavljuju na treninzima. Porazi su nažalost naša realnost, isto kao i Druga liga. Ako treba, neka se ona i dogodi, imamo mlade igrače s kojima ćemo se opet vratiti – zagrmio je svjestan nimalo zavidne situacije. Neuigranost je uistinu bila ishodište većine problema Zadra, no svaki problem, smatrali su u Mocirama, ima svoje rješenje i nikad nije prekasno. Tako je došao i treći trener, odnosno drugi po redu s predznakom potencijalnog spasitelja. Romano Perinović poveo je Zadar u Prelog te pred božićno-novogodišnju stanku predzadnjoj momčadi na ljestvici donio provizoran mir i nadu da će na proljeće sve sjesti na svoje mjesto.
Nesretnih 13
Osim nade, Perinović je donio i dugo očekivane pozitivne promjene, evidentne već na startu drugog pripremnog ciklusa.
Igrači su postali redovit(ij)i na treninzima, a njihov se broj intenzivirao. U prijateljskim utakmicama Zadrani su svladali slovensko Krško i kadetsku reprezentaciju Hrvatske, pa je i u Mocirama konačno zasjalo malo sunca. Idila je naravno bila predaleko, posebno nakon lošeg otvaranja proljetnog dijela i poraza od Kaštela, no učinila se dohvatljivom nakon što su Perinovićevi izabranici podsjetili zašto je njihova dvorana nekada slovila za teško osvojivi bedem. Pod njim su kapitulaciju potpisali Osijek, Đakovo i Brod, odreda stanovnici gornjeg doma ljestvice, dok je rezolutna 6-0 zona domaćeg sastava i igra obilježena brzom tranzicijom s puno kontri i polukontri bila glasnik uspjeha. Pod uspjehom se i dalje podrazumijevao ostanak, no, s obzirom na viđeno u jesenskom dijelu, bilo je jasno da je osiguranje prvoligaškog statusa ovosezonski maksimum Zadra.
Na kontu davljenika u međuvremenu je upisan i bod s gostovanja kod Spačve, jednog od favorita lige, što je značilo da je Zadar na dobrom putu da do kraja ubilježi sve domaće pobjede, odnosno još dva ili tri gostujuća boda koji će mu omogućiti ostvarenje primarnih ambicija. Međutim, upravo su se gostovanja pokazala ključnom i nepremostivom preprekom za momčad koja je konstantno vodila mrtvu utrku s Mladim rudarom i Hrvatskim dragovoljcem. Jedno od njih, u 18. kolu u Ivancu kada su uspjeli prokockati teško stečeno, uvelike je usmjerilo zadarska kola nizbrdo. Minimalnih 29:28 koštalo je “plave” puno više od dva boda; označilo je kraj niza od tri uzastopne utakmice s pozitivnim ishodom, dotadašnju formu reprizirali su još jedino protiv Broda u Mocirama, a spomenuti je dvoboj ujedno poslužio i za formiranje obrasca po kojem će se Zadrani predstaviti na svim preostalim gostujućim utakmicama. U Labinu, Crikvenici, Umagu i Županji bili su dobrim dijelom ravnopravan suparnik, no njihov je otpor redovito splašnjavao u završnicama.
Otežavajuća okolnost pritom je bila činjenica da su i Mladi rudar i Crikvenica i Umag i Županja u ogledu sa Zadrom također tražili bodove spasa. Pritisak je na taj način bio kudikamo veći, no s druge strane, gosti su itekako znali i sami u više navrata apostrofirali važnost spomenutih utakmica. Isto tako, nije bilo teško za pretpostaviti da će i konkurenti u nastavku napraviti sve kako bi izbjegli jednu od posljednje tri pozicije. Zahvaljujući vrlo dobrim domaćim izdanjima proljetni dio prvenstva Zadar je zaključio sa solidnih, no nedovoljnih 13 bodova (ukupno 19 iz 26 utakmica).
Druga liga – kazna ili prilika za novi početak?
Epilog zadarske 2010./11. priče tako je postala Druga liga, odnosno treći po redu rang natjecanja. Ipak, treći razred ne mora nužno značiti da u njemu nastupaju trećerazredni klubovi. Naime, ako se Mocirama nešto nauči iz grešaka, usvoje poučci iz ove i prijašnjih sezona: da se u prvenstvo ne ulazi bez jasno definirane strategije i sa sastavom koji je više-manje nepoznanica, da se bodovi za ostanak prikupljaju u prvoj i u drugoj fazi natjecanja, da nedostatak financija nije i ne može uvijek biti alibi za inertnost (dokaz je većina klubova u Prvoj ligi), da se danas planira za nekoliko godina unaprijed, da “mali” klub, ukoliko mu se sponzor ne preziva Abramovič, dugoročno ne može opstati bez omladinskog pogona koji će stvarati igrače i istovremeno im davati priliku, onda 2010./11. sezona za Zadar neće biti tek neugodan podsjetnik, već oznaka za pozitivnu prekretnicu. Ispadanjem u niži rang, u Mocirama se neće prestati igrati rukomet, no pitanje je kakav će on biti. Hoće li mu i dalje trebati tamne naočale i štap ili će konačno postati rukomet s vizijom i perspektivom? Vidjet će se već dogodine.

 NEIZVJESNO NA VRHU I NA DNU

Ove smo godine bili svjedoci zanimljiva i neizvjesnog natjecanja u Prvoj hrvatskoj rukometnoj ligi. Jednako uzbudljivo bilo je u vrhu poretka, u kojem su do same završnice Kaštela Adriachem, Spačva, Senj i Brod konkurirali za dva mjesta koja vode u viši rang, odnosno od sredine do dna ljestvice gdje se konačan redoslijed nije dao naslutiti sve do posljednjih kola. Primjera radi, sezonu 2009./10. Zadar je završio na trećem mjestu sa 40 bodova, dok je 37 ove godine Kaštelima bilo dostatno za naslov prvaka. S druge strane, Umag je lani sa 15 bodova osigurao ostanak, a H. dragovoljcu ove je sezone 20 bilo premalo.

 NA 2004. OSTALO SAMO SJEĆANJE

Prije nešto manje od sedam godina, točnije 13. lipnja 2004. rukometaši tadašnje Zadar Eve pobjedom protiv Gorice izborili su ulazak u Prvu rukometnu ligu (danas Premijer). Jedan od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti tada su kao dio sjajne generacije proslavili Nino Jerak i Josip Peša, dok je Kristijan Brkljača bio na širem popisu igrača. Danas, pak, isti je trojac svjedok ispadanja Zadra u treći razred hrvatskog rukometa.

 MLADI NA ČEKANJU

Mlađi igrači Zadra ove su sezone ponovno igrali epizodne uloge. Veću priliku dobili su samo na startu prvenstva, no kako je vrijeme odmicalo, a imperativ bivao sve veći, dres su oblačili sve rjeđe. Pod objektivne razloge možemo navesti odlazak na studij (Peronja), paralelne nastupe u kadetskoj i mlađe kadetskoj ligi, odnosno činjenicu da Zadar od generacije ’84. nije izbacio dovoljan broj kvalitetnih mladih igrača. Jedna od iznimki koja potvrđuje navedeno je Natko Merhar, međutim perspektivno lijevo krilo danas nastupa za premijerligaša Bjelovar. Nade u bolju budućnost u Zadru polažu u dio igrača ’94. godišta te generaciju ’96., no pred njima je još nekoliko sezona dokazivanja.