Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Noć u kojoj je Suba postao kralj od Monaca

18.05.2017. 22:00
Noć u kojoj je Suba postao kralj od Monaca


Nebo iznad stadiona Luis II obasjao je spektakularni vatromet u čast novoga francuskoga prvaka Monaca, a Danijel Subašić s hrvatskom trobojnicom oko struka i majicom u spomen na svoga nikad prežaljenog prijatelja Hrvoja Ćustića stao na pijedestal u podnožju počasne tribine i uzdignutim rukama prema tom istom nebu dočekao najveći trenutak svoje nogometne karijere… Bila je to noć u kojoj je Suba postao kralj od Monaca!
Za one koji ga iole poznaju, kralj je oduvijek. U Monacu, Zadru, Splitu… U prvom redu zbog ljudskosti u njemu koju nije promijenio luksuz i glamur Kneževine u kojoj čak i obični navijači dolaze na utakmice Porscheima i Ferrarijima. On će, uostalom, dok traje ta spektakularna ceremonija u čast Monacove titule, požuriti u zagrljaj djevojci Antoniji i još nekolicini Hrvata na tribini, a onda sa svojim suigračima “veteranima” još iz drugoligaških monegaških dana preskočiti ogradu da bi se našao u zagrljaju najvjernijih navijača i slavio s njima ono što su čekali punih sedamnaest godina… Zato ga oni vole i cijene najviše od svih u momčadi. Zato Subino ime i jest najčešće bilo na njihovim usnama te tople svibanjske noći.
Uvijek isti
– Napravili smo velik rezultat, strašna je stvar biti prvak Francuske pored ovako jakog PSG-a. Monaco je prvak poslije sedamnaest godina, pitanje je koliko će opet proći godina da se ponovi ovakva sezona. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da ćemo se mi i iduće sezone boriti za naslov, ali… Pitanje je u kakvom ćemo sastavu dočekati iduću sezonu. Samo… Dobro je meni jednom rekao Ivica Olić: Ne brini, Suba, ovdje i ako budeš loše branio i ne budete imali rezultate, ljudi će te s tribina gađati žetonima iz Casina i opet dobro, ha, ha, ha… – govorio je Danijel Subašić poslije velikoga trijumfa nad St. Etienneom što je Monacu osigurao toliko željeni naslov prvaka.
A što je ta velika pobjeda monegaškoga nogometa promijenila na ulicama mondenoga Monte Carla? Vrlo malo. Ili ništa. Blještavilo glamura i noćne šetnje bogataša Magellanovom obalom remetilo je tek bučno društvance među onim doista najemotivnijim navijačima Monaca koji su se “oteli kontroli” i u sitnim satima na obližnjoj rivi dočekali svoj trenutak sreće. A onda se među tu “običnu raju” spustio On. Danijel Subašić. I slavio s njima uz točeno pivo iz plastičnih čaša. Na lukobranu uz Port de Fontvielle i maestral s Ligurskoga mora. Dok su se istodobno njegovi suigrači proljevali Dom Perignonom u popularnoj Twigi. Takav je Suba.
– Ja sam čovjek iz naroda, opušten, normalan. Svi oni koji me poznaju znaju me kao takvoga. I mene sav taj glamur nimalno nije i neće promijeniti – kaže Suba, koji te noći sa srijede na četvrtak nije odbio baš nijednoga navijača koji je silno želio “selfie” za vječnu uspomenu.
Koliko se god sveprisutni Danijelov gost Goran Đerek uživio u ulogu njegova osobnoga tjelohranitelja. Jednostavno, nije išlo.
– A kakav bih ja to čovjek bio da odbijem sve te ljude. A i pristojni su, baš pristojni. Ovdje navijači nisu nagli i napadni, vrlo su kulturni. Njima je neugodno tražiti autogram i moliti za fotografiju. Jednom me jedan pitao da se fotografira samnom i toliko je bio uzbuđen da su mu se od uzbuđenja počele tresti ruke. Rekao sam mu: polako momak, smiri se, nisam ja izvanzemaljac, ha, ha, ha…
Suze radosnice
Ultrasi su to prepoznali. I redom mu prilazili da bi mu se istinski naklonili do poda i zahvalili na svemu onome lijepome što su im on i suigrači pružili ove nezaboravne sezone. Mnogi od njih su plakali. Plakao je i Suba. Emocije su učinile svoje…
– Na stadionu su suze išle same od sebe, ali slika onoga vatrometa koji gledam s tribine i ježim se… E, ta će slika vječno biti u mom srcu. Bilo je neponovljivo. A ova sezona je stvarno bila čudo. Postali smo francuski prvaci, dogurali do polufinala Lige prvaka, igrali u finalima obaju francuskih Kupova. Čudo!
Fešta Monacovih nogometaša nastavila se u jednom baru gdje su se otpustile sve kočnice, gdje i vječno namrgođeni trener Leonardo Jardim nije skidao osmijeh s lica, gdje je pouzdani poljski stoper Kamil Glik bio car plesnog podija, a bek Mendy glavni zabavljač, ali gdje su se i svi ostali gosti u njihovu društvu osjećali kao pobjednici. Slavni nogometaši Monaca uspjeli su, barem na trenutak, zaboraviti na milijune na bankovnim računima i na Bentleyje u obližnjim izlozima, od kojih će neki, u skorijoj budućnosti, sigurno krasiti njihove garaže… I osjećali se kao da su na maturalcu. A Suba? Bio je bez daljnjega silno ponosan što u Monte Carlu može sa svojim sunarodnjacima proslaviti povijesni naslov prvaka svoga Monaca i pritom jednako guštati kao i nekad kad je u rodnom Zadru osvajao neke prve pionirske turnire… Katkad, vjerujte, doista nema suštinske razlike. Kad je Suba u pitanju, pogotovo.