17 °C
Online izdanje
Nedjelja, 25.lipnja 2017.
Vi ste ovdje:  Home » Sport
RSS feed
Današnji broj
Sport
Povratak
Od Tomislava Bašića sam sve naučio
Piše: Šime Ćurko
Foto: Zvonko KUCELIN

Kada smo nedavno objavili popis Zadrana koji su barem jednom nastupili za hrvatsku nogometnu reprezentaciju potkrala nam se pogreška. Dakako, nenamjerna.

- Ja sam Damir Kalapač i imam jedan nastup za reprezentaciju. Koliko vidim niste me spomenuli - kratak je i jasan bio nekadašnji igrač Zadra koji je ostavio trag i u drugim klubovima, posebno Zagrebu. A taj jedan nastup Kalapač je upisao prije točno 26 godina, 19. lipnja 1991. u prijateljskoj utakmici između Slovenije i Hrvatske odigranoj u Murskoj Soboti. Gol za pobjedu Hrvatske postigao je Fabijan Komljenović u 65 minuti. Prema podacima na službenoj stranici HNS-a Kalapač je u igru ušao u 80. minuti.

- Tada sam bio član Zagreba i nadao sam se da bih mogao biti pozvan jer sam bio standardan u Zagrebu koji je kao prvak Druge jugoslavenske lige taman izborio ulazak u Prvu ligu. Igrao sam stopera ili zadnjeg veznog, kao uostalom i cijelu karijeru.

Bila je to treća utakmica Hrvatske nakon samostalnosti pa je tako Kalapač prvi Zadranin među "vatrenima". Naime, u dvobojima sa SAD-om u Zagrebu i Rumunjskom u Rijeci u postavi tadašnjeg izbornika Vlatka Markovića nije bilo Zadrana.

- Marković me izuzetno cijenio. Čak smo nešto razgovarali o tome da bih mogao doći u Dinamo gdje je on bio trener. Međutim, bilo mi je teško otići iz Zagreba, posebno zbog Dražana Jerkovića koji je od Zagreba napravio vrhunski klub.

Ipak, Slovenija je bila i ostala jedini Kalapačev nastup u reprezentaciji.

- Nakon Markovića izbornik je postao Stanko Poklepović. Razgovarali smo o tome da bi me i on mogao pozvati, ali to se nije dogodilo. Špaco me nazvao i korektno obrazložio da se odlučio za druge igrače. Nadao sam se da ću biti među njima, ali poštujem Poklepovićev izbor.

Zagreb

I dok Zadar kao matični klub ima posebno mjesto u Kalapačevoj karijeri, najbolje dane proveo je u Zagrebu. Bilo je to vrijeme kada se već naslućivao početak Domovinskog rata.

- Zagreb je imao sjajnu momčad, posebno kada je 1992. godine počela Prva HNL. Zamislite ovaj napad; Joško Popović, Fabijan Komljenović, Renato Jurčec, Robert Špehar. Koga biste vi stavili?

Ne znamo, nismo bili ni tada ni danas u poziciji trenera. Nego, po čemu je Zagreb bio tako poseban?

- To mogu znati oni koji se dobro sjećaju tog vremena. Malo kad smo igrali u Kranjčevićevoj da je bilo manje od pet tisuća gledatelja, a kada smo se borili za prvaka Druge jugo lige bilo je utakmica kada smo imali više gledatelja nego Dinamo u Prvoj ligi. Prve dvije sezone Prve HNL s Hajdukom smo se do zadnjeg kola borili za prvo mjesto. Na kraju su Splićani oba puta bili prvi. Posebno žalim za prvom sezonom kada smo po kvaliteti trebali biti prvaci.

Kalapač ne skriva da se tada dobro zarađivalo u ulici pjesnika.

- Plaće su bile od tri do pet tisuća njemačkih maraka. I, što je najvažnije, bile su redovite. Osim toga i ugovori su bili jako dobri. Moj je bio na 50 tisuća maraka, a bilo je i igrača koji su dobili 100 tisuća maraka po sezoni. Na klupi smo imali Ivu Šuška, velikog trenera i gospodina tako da je bio užitak igrati u Zagrebu.

Na spomen Zagreba Kalapač se stalno vraća na Dražana Jerkovića.

- On je držao do svoje riječi. Jako je cijenio igrače i mi smo mu vjerovali na riječ. Prije ni nakon toga nisam bio u klubu koji je imao takvog čovjeka. Plaća nije kasnila ni dana, premije, ugovori, sve je išlo kako je bilo dogovoreno.

Ipak, Kalapač je u ljeto 1993. napustio Zagreb.

- Otišao sam u Segestu koja je tada bila u ekspanziji. Potaknulo me to što je u Sisak došao Zlatko Kranjčar. Osim toga, Segesta je dovela niz odličnih igrača, među njima i Marka Mlinarića.

Vratio se potom u Zadar, pa otišao u drugu austrijsku ligu (Leoben) da bi karijeru zaključio u drugoligašu Zagorcu iz Krapine.

- Bio sam u Zadru pola sezone u Prvoj B ligi dok je trener bio Stanko Mršić. Otišao sam na polusezoni jer nisu ispunjavali ono što je bilo u ugovoru.

Razlaz s nogometom

Neobična je bila i krapinska avantura. Zagorec, većini Zadrana malo poznati klub, tada je u svojim redovima imao čak pet zadarskih igrača.

- Sa mnom su bili Josip Butić, vratar Marin Pucar, koji je danas šef u Podravci, potom Alen Glavić i Božo Čačić. Ne znam što ljudi misle o Zagorcu, ali mi smo 1998. igrali kvalifikacije za Prvu ligu sa Splitom i Cibalijom.

Zagorci nisu uspjeli, a Kalapač je nakon toga završio karijeru. Imao je (samo) 34 godine.

- Nisam više mogao. Kada sam vidio da ne mogu igrati na visokoj razini odlučio sam se povući. Nisu me zanimale lige nižeg ranga.

Nije bilo lako nakon skoro tri desetljeća završiti s nogometom.

- Priznajem da sam tada živio pomalo neozbiljno trošeći ono što sam u karijeri zaradio. Posljedica je to i malog šoka jer kada ste svaki dan u treningu i utakmicama i odjednom od toga nema ništa teško se priviknuti na život bez toga. Nisam se mogao naći u onima koji su svakodnevno radili svoj posao u nekom uredu ili nečem sličnom.

Pokušao je i sa suđenjem.

- Dobro mi je išlo i dogurao sam do statusa saveznog suca. Međutim, počele su me pritiskati godine tako da nisam mogao napredovati. Zbog toga sam se i ostavio suđenja i praktično otišao iz nogometa. Trenerski poziv me nikada nije privlačio, nisam imao neku dužnost u nekom klubu i odjednom je nogomet nestao iz mog života.

Konačno, prije šest godina se vratio u Zadar gdje je danas zaposlenik tvrtke Zadarski šport.

- U Zagrebu sam živio 24 godine, dakle pola života. Sada sam sretan u svom gradu. Imam dvije kćeri, Kristinu i Ivonu, a Kristina je nedavno rodila unuka Jakova s kojim uživam. Mogu reći da sam se sada konačno smirio.

Zadarski dani

Kalapač je s nogometom počeo "oko osme, devete" godine. Njegova obiteljska kuća u neposrednoj je blizini stadiona na Stanovima gdje je tada već trenirao njegov dvije godine stariji brat Mladen.

- U Zadru me primio Tomislav Bašić i to je čovjek koji me u nogometnom smislu odgojio. Bio je zadužen za selekciju igrača, a trenirali su me Krsto Peša, Davorin Matošević i Slavko Šare. Ipak, Bašića posebno pamtim jer kod njega nije bilo popusta. Morali smo imati odlične ocjene, nije bilo duge kose, tetovaža, o pušenju i drogi da ne govorim, a vodilo se računa i o zdravlju zubi.

Ukratko, o svemu.

- Iskreno, Bašića sam toliko poštivao da sam ga se bojao. Znao sam da sve mora biti kako on kaže ili ništa od treninga. Bilo je situacija kada sam cijeli trening udarao loptu u zid. Vanjska, unutarnja, pa igra glavom. Sve sam to od njega naučio. Nogomet je posao u kojem se osnovne vještine dugo i naporno svladavaju. Talent je u redu, ali bez rada nema ništa.

Nakon isteka juniorskog staža Zadar ga je posudio Slobodi (danas Hrvatski vitez) iz Posedarja.

- Igrali smo u dalmatinskoj ligi, zahtjevnom natjecanju u kojem su mladi igrači mogli napredovati. Jedino sam tada igrao napadača i mislim da sam zabio 20-ak golova. Bilo bi ih i više da me prije kraja sezone nisu pozvali na odsluženje vojnog roka. Takva posudba mi je itekako koristila jer treba znati da je to vrijeme kada se nije moglo ići u inozemstvo prije 28. godine, pa se mladim igračima bilo teško izboriti za mjesto u momčadi.

Konačno, rijetki Kalapača poznaju kao Damira. Za većinu je bio i ostao - Pupe!

- Dok sam bio mali jednom se dogodilo da me nešto ubolo od čega sam cijeli nateknuo. Završio sam u bolnici i kad sam se vratio kući vidio me jedan obiteljski poznanik rekavši mi da sam nateknuo kao pupica. Netko je to čuo, pa je pupica postala Pupe.

Trenutno nema komentara

Niste registrirani?

Registrirajte se ili logirajte kako biste iskoristili pune mogućnosti portala Zadarskog lista. Besplatno je!

Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr