Sastav Zadrani vraća plesnjake na zadarske ulice

Turbo-folk glazba koja se čuje na svakom koraku je prostituiranje glazbe, a ona, ako se glazbom uopće može nazvati, ne pripada našem podneblju. Posebno zamjeram zadarskim izvođačima koji je izvode na vjenčanjima prodajući se tako za šaku kuna – dobili smo Strenjin energičan odgovor
Sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, u doba prvog vala rock ‘n rolla na sceni bivše države, kada se javlja potreba tadašnjih tinejdžera poistovijetiti se s glazbenim pravcem koji je izravniji i uzbudljiviji od “lakih nota” tadašnjeg vremena, svoje prve glazbene korake radi grupa Zadrani – danas najdugovječniji zadarski, ali i jedan od rijetkih aktivnih hrvatskih sastava iz tog razdoblja.
Zanat na plesnjacima
Taj val je među prvima u Zadru zapljusnuo Mirka Morića, Davora Strenju i Luciana Lergu – osnivače grupe Zadrani. Između brojnih regrutiranih članova “Zadrana”, kao konstanta se ističe Davor Strenja kojih smo zatekli u društvu doajena ugostiteljske i doajena medijske scene u Zadru, Bruna Skoblara i Gordana Kurtovića, Davorovih prijatelja i svjedoka početaka grupe Zadrani, a koji će mu pomoći u kolektivnom prizivanju “dobrih starih vremena”.
– Prve probe bend održava 1965. godine. Od tada intenzivno sviramo ne bi li nastupili na jednom od brojnih tadašnjih plesnjaka. Bilo je to vrijeme kada smo vježbali na akustičnim gitarama, a tko je imao slovensku “Melodiju Mengeš”, smatrao se sretnim. Gordan Kurtović i ja smo odlazili u Varoš kod profesora Žonje i učili prve note na gitari. Gordan je kasnije pošao drugim putem, no ni moje zanimanje za zelenu kajdanku nije dugo trajalo – Davor se prisjeća samih početaka.
Izučivši dobro zanat na plesnjacima od Tehničke škole do “bašte Beograd”, grupa Zadrani prerasta u najveću lokalnu atrakciju bez koje se nije održavala značajnija manifestacija. Popularni ansambli tog vremena su, ako su htjeli nastupiti u Zadru, ovisili o “zelenom svijetlu” grupe Zadrani.
Po trzalicu do Trsta
– Nisi mogao doći u grad i tek tako zasvirati. Znalo se čiji je ovo glazbeni teritorij. Sjećam se da su nam grupe Mi i Wheels of fire kada bi nastupali u Zadru morali plaćati da ne sviramo iste večeri, jer u protivnom, ne bi imali nikakvu posjećenost – riječi su Davora Strenje.
Nakon pionirskih koraka rocka u Hrvata, koji su se uglavnom temeljili na reprodukciji zvuka stranih bendova, s ponekad neznatnim izmjenama poput prepjeva s engleskog, do autorske zrelosti sastava dolazi početkom sedamdesetih. Tom trendu se priključuju i “Zadrani” koji 1971. snimaju “U šumici” temeljenu na tradicionalnom dalmatinskom napjevu.
– Kada si ušao u studio imao si pola sata za snimanje, pa se ti misli! Snimalo se na prvu i bez ušminkavanja zvuka. Za realizaciju prvog singla zahvalio bih Dušku Lokinu koji je bio naš producent i veza u Jugotonu – dodao je Strenja, vokal grupe i jedan od rijetkih u posjedu glasnica spremnih popeti se u visine Ian Gillanove verzije “Child in time”.
Strenja nam je pričao o vremenu kada se, kako govori, po trzalicu moralo potegnuti do Trsta ili po palice za bubnjeve ponekad zaputiti do Njemačke.
– Tada su i žice za bas gitaru bile također vrlo rijetka i dragocjena roba. Kada bi naš basist ostao bez njih, nabavljali smo ih preko prijatelja iz Glazbene škole koji su imali pristup starim klavirima iz kojih bi “posudili” jednu ili dvije – priča 61-godišnji pjevač čije lice ne podsjeća na lice njegovih kolega s “Otoka” ili onih preko Atlantika, koji su promovirajući beat nove generacije istovremeno popularizirali kulturu droga i razuzdanog života.
Nakon “muke po opremi i instrumentima” tijekom prvih godina, grupa Zadrani kasnije dobiva svoj kombi s vozačem, prvi light show na ovom području te legendarne Hammond električne orgulje koje imaju svoju posebnu priču.
– Naš klavijaturist Hrvoje Šegota, koji je i danas u bendu, bio je 1970. godine jedan od samo trojice vlasnika Hammonda u bivšoj državi. Nakon što ih je prodao, one su danas u samostanu Sv. Dujma na otoku Pašmanu. Najveća njihova vrijednost je što je za njima sjedio i svirao Ray Charles za vrijeme splitskog koncerta iz 2000. godine – saznali smo od Davora Strenje.
Kako cijeli razgovor ne bi prošao u reminiscenciji za minulim vremenima, dotakli smo se trenutačnih aktivnosti grupe, budućih planova, zadarske i hrvatske glazbene scene danas. Osim našeg sugovornika i spomenutog klavijaturista Šegote, grupu Zadrani čine Nikša Vrandečić na basu i Denis Ivković kao gitarist evergreen sastava u čijem se repertoaru nalaze neki od najvećih hitova u rasponu od pedesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća.
– Cijelo ljeto sviramo na različitim događanjima u županiji. Angažirala nas je i Turistička zajednica grada Zadra, koji su na čelu sa Zvonkom Šupom, prepoznali vrijednost evergreen glazbe, tj. bogaćenja turističke ponude njenim izvođenjem na Narodnom trgu – zahvalio se tako Davor Strenja.
Pitanje o turbo-folk glazbi koja se čuje na svakom koraku, promijenilo mu je izraz lica i potjeralo krv u obraze:
– To je prostituiranje glazbe, a ona, ako se glazbom uopće može nazvati, ne pripada našem podneblju. Posebno zamjeram zadarskim izvođačima koji je izvode na vjenčanjima prodajući se tako za šaku kuna – dobili smo Strenjin energičan odgovor.
Ta divna stara vremena
Od Gordana Kurtovića smo saznali kako se u Zadru planiraju oživjeti stari plesnjaci i vremena kada nitko nije sjedio za vrijeme koncerta.
– U suradnji s grupom Zadrani planiramo oživjeti duh plesnjaka kakve pamtimo. Dok je band svirao, svi mladići i djevojke bili su na podiju. I danas među tom generacijom postoji veliki interes za ovakvu vrstu okupljanja – izjavio nam je poznati radijski voditelj čije je riječi potvrdila Tanja Wichmann, obožavateljica grupe Zadrani, svrativši usput pozdraviti naše sugovornike.
Razgovor ugodni koji je mogao trajati satima ili biti objavljen u nastavcima, zaključili smo pitanjem o mladoj zadarskoj sceni i glazbenicima danas.
– Postoji niz odličnih instrumentalista i vokalista u našem gradu. Ali nažalost bez konkretnih rezultata, nikako da to kapitaliziraju. Samo pravilnim pristupom glazbi izać će na pravi put. Ja točno znam što od glazbe želim i što zauzvrat dajem, o čemu svjedoči naša vjerna publika – zaključio je Davor Strenja.