Velesajam taštine

Otvorenje Zagrebačkog velesajma i ove je godine poslužilo za odapinjanje političkih strijela između predsjednika Vlade i predsjednika Republike, a javnost je umjesto otvaranja konstruktivne rasprave o gospodarskom stanju u zemlji imala priliku vidjeti samo velesajam taštine čelnog državnog dvojca.
Neshvatljivo je, naime, da umjesto analize predsjednikove oštre kritike ekonomskog vođenja zemlje s druge strane i iz druge zemlje, iz Brusellexa, munjevito stigne premijerova kritika usmjerena na predsjednikove savjetnike, sastavljače govora, kao da je predsjednik baš ono što nikako ne želi biti – fikus, a ne onaj koji je, kako reče, u svom govoru i svojom glavom, samo potvrdio svoje prošlogodišnje vizionarstvo kada je upirao prstom u nedostatak gospodarske vizije.
Ne mogavši istrpjeti to Mesićevo, bez obzira koliko bilo istinito, tašto likovanje jer je predskazao Vladi što će joj se dogoditi, premijer nije mogao izdržati i na krilima vlastite taštine odaslao je poruku kako će savjetnike istrpjeti još godinu dana, kada bi zajedno s njima s Pantovčaka trebao iseliti i Mesić.
Premda postoji mišljenje kako je Vlada unaprijed znala da će se predsjednik i ove godine držati svoga običaja da iskoristi govornicu Velesajma za iskazivanje nezadovoljstva gospodarskom politikom Vlade te da su reakcije već bile spremne, teško se oteti dojmu da se Sanaderu otelo nekoliko nekontroliranih rečenica koje su, zajedno s Mesićevim uobičajenim ironičnim odgovorom na njih – da Sanader nije informiran o govoru u cjelini, zapravo otkrile najtragičniju pozadinu te njihove “sajamske rasprodaje” besmislenih i taštih riječi. Dovele su do toga da se javnost u nevjerici pita tko to, kako i kamo “kormilari” zemljom.
Izostajanje kvalitetnog, argumentiranog odgovora na predsjednikova pitanja o inflaciji, Ini, gospodarstvu u cjelini, padu životnog standarda, zabrinjavajuće je, kao što je zabrinjavajuća i beskorisna polemika koja je uslijedila poslije toga. Najvažnije u toj njihovoj “parlaonici” ispalo je upravo ono što je najmanje važno, tko kome piše govore, tko ima dobre i ispravne statistike, a tko loše savjetnike, tko se drži papira, a tko govori iz glave, odnosno tko je to pametniji, dominantniji.
Onda su odjednom obojica zamukli.
Tako je završila samo još jedna verbalna bitaka kao hrana za njihove predsjedničke taštine, a i dalje nema čarobne formule na osnovu koje bi se dogodio gospodarski prevrat i proizvodnja za izvoz, koja bi zaustavila divljanje cijena, prije svega hrane. Uvrijeđeni predsjednik Vlade teško može izazvati povlađivanje isticanjem kako je njegova Vlada napravila najviše što je mogla, a ono što ne ide kako treba nasljedstvo je Račanove Vlade.
Istodobno građani, posebno umirovljenici, oni koji ispadaju nesposobni da shvate sve uzvišene poteze politike i financijskih i ekonomskih magova, jasno vide kako im nikako nije bolje i ne razumiju kako to socijalno osjetljiva Vlada može reći da nema za njihove božićnice od par stotina kuna, a ima za povlaštene saborske mirovine. Znaju oni da žive u zemlji u kojoj za izvoz ima jedino taštine.