Graja u rezervatu

I onda kada se dogode pomaci kao što je ulazak u Europsku uniju, Hrvatska kao da se nikako ne želi odreći ideoloških crtica iz svoje dalje i bliže prošlosti i samo se čeka povod da one isplivaju na površinu, a posebno kada se u gospodarstvu ništa ne pokreće.
Naime, nema ekonomskog napretka, eskaliraju problemi u zdravstvu, a pitanje je kada će na oglasnu ploču i prosvjetari napisati svoj krug kredom. U takvoj situaciji, što je političarima lakše od nabacivanja s udbaškim kabanicama i otvaranja političkih frontova za neke prijevremene ili redovne izbore.
O sukobu s Europskom komisijom, europskom uhidbenom nalogu, Lex Perkoviću, proceduri za sankcije i kalkulacijama hoće li i koliko zemlja izgubiti, Milanoviću je lakše raspravljati, nego o štrajku liječnika, proračunu, izostajanju investicija, nezaposlenosti…! Lakše je njemu na kraj izlaziti s razočaranom Reding, nego s nagomilanim problemima kojima se ne vidi kraja. Na ovom europskom planu zaigrao je političko domoljubnu igru koju su građani Hrvatske inače uvijek rado prihvaćali. No, kao da se sve urotilo protiv prkosnog i ponosnog Milanovića jer njega se ne čuje ni kada grmi kako neće dozvoliti da se Hrvatskom briše pod. U Hrvatskoj koju je premijer nakanio braniti od guranja u kategoriju, kako reče, ptičjeg rezervata, digla se graja.
I predsjednik Josipović, mudar kao sova, poziva na usklađivanje europskog uhidbenog naloga s onim što se potpisalo. Rijetko tko pronalazi toliko razloga za takav premijerov inat. Građanima je teško objasniti da se izmjenom prethodno potpisanih pravila radi na čuvanju i podizanju ugleda zemlje, a da je nepromišljena svojeglavost domoljubna hrabrost. To ne bi prošlo ni kao domoljubni izljev HDZ-a kojega Tomislav Karamarko, kako ovih dana reče, vodi u prijevremenu izbornu pobjedu.
No, kada ga se upita o gospodarskom programu, uvijek ponavlja kako će s njim izaći kada dođe vrijeme, kako ne bi bilo pošteno prema njegovim gospodarskim stratezima da ga otkrije. No, bilo bi to itekako pošteno! Ali ne, gospodarske teme kao da “grizu”, lakše je ideološki graktati. Obećanja i političkih zavjesa koje su se navlačile preko stvarnih životnih problema bilo je previše da bi se previdjele i da bi se tolerirali nesuvisli i teško objašnjivi postupci kako šefa Vlade tako i šefa najjače oporbene stranke. Zapela su obojica na ideološkoj bodljikavoj žici, a od toga većini građana stradaju živci.
“Gdje vam je predsjednik? Lobira u inozemstvu za sankcije Hrvatskoj”, nije se suzdržao premijer odgovarajući HDZ-ovom zastupniku Boriću, aludirajući kako Tomislava Karamarka opet nema u sabornici. Prvi HDZ-ovac Milanovića još više provocira kada ga ni nema.
Uspije li potisnuti sve ono što se u sabornici izgovorilo, “praznu slamu mlatilo”, građanin opet ostaje pod stvarnim pritiskom da možda neće zbog štrajka u bolnicama dobiti odgovarajuću zdravstvenu skrb, da će mu djeca ili unučad u budućnosti ranije kretati u školu, kasnije se zapošljavati i na štapu ići raditi, a u mirovini ubrzo umrijeti.
Od ovih problema političari mogu samo nakratko pobjeći, zavlačeći javnost bombastičnim političkim, ideološkim ili “europskim” svađama, no ne zadugo. Kada se Milanović pomiri s Europskom komisijom mogle bi ga dočekati domaće “sankcije”, a tek će onda letjeti perje…