Rađen: Interes Srba koji žive u Benkovcu je da se otkriju počinitelji zločina

Ernest Rađen, koji će danas kao pomoćni trener Vojvodine u Novom Sadu dočekati Zadar, kaže kako je iz svega izišao čist zbog poštenih svjedoka, a štetu koju je pretrpio nitko mu ne može nadoknaditi
Igrom slučaja donedavni osumnjičenik za masakr u Škabrnji Ernest Rađen, u subotu na klupi košarkaškog kluba Vojvodina iz Novog Sada, dočekuje u NLB ligi upravo momčad Zadra. Rađen je nakon izlaska iz zatvora u Zadru dobio angažman u klubu u kojem je i počeo trenersku karijeru nakon što je 1993. otišao iz Benkovca.
– Povratkom u Grčku nisam mogao naći angažman jer su ugovori za sezonu već bili potpisani. Kako je nekadašnji igrač Jugoplastike Sretenović dobio otkaz, tako je uprava kluba angažirala novog trenera Milana Minića. Minić me poznaje još iz Grčke, te je inzistirao da dođem i eto, igrom slučaja, ponovno na klupu Vojvodine kao pomoćni trener.
Nakon dana proivedenih u zadarskom zatvoru,  Rađenov odvjetnik Slobodan Buadk je najavio tužbu protiv RH.
– Tu stvar sam prepustio svom odvjetniku. Ne znam je li to uopće ikakva satisfakcija čovjeku koji se ne osjeća krivim, a zbog toga je u zatvoru, samo u Hrvatskoj, proveo 550 dana. Još uvijek sam u teškoj psihičkoj situaciji. Osjećam se vrlo tužno. Od kad sam prisilno mobiliziran u Benkovcu, pomagao sam gdje sam god mogao pomoći. Mnogi svjedoci su to prepoznali i ja im se zahvaljujem. No u moju kalvariju se upetljala se politika i tu čovjek ne može ništa.
Rađen kaže da će bez straha, 21. ožujka 2009. doći ponovno u Zadar na uzvratni susret njegovog kluba. Kaže da je to sasvim normalno jer kad je pušten iz zadarskog zatvora tjedan dana je proveo u Zagrebu kod prijatelja dok nije izvadio sve potrebne dokumente.
– Pomogli su mi moji prijatelji Hrvati, jer sam dosta poznat u košarkaškim krugovima. I dok sam bio u Zadru i radio kao tajnik Društva za sportsku rekreaciju Partizan, bio sam dobar s Pinom Giergiom, Mišom Ostarčevićem i Krešom Ćosićem, koji je bio legenda i enciklopedija znanja u ovom sportu. Međutim, to ne bih mogao reći za svoje pretpostavljene komandante koji su dali iskaz državnom odvjetništvu u Zadru.
Kažete li vi to da ste trebali biti žrtveni jarac za događanjaj u Škabrnji?
– Ma od početka cijelog slučaja vjerovao sam da mi se neće suditi. Sad kad su spisi dostupni, vrlo lako se može iščitati da ja nisam bio nikakav zapovjednik Vojne policije u Benkovcu. Ja sam bio pomoćnik zapovjednika čete vojne policije zadužen za moralno-politički rad. Zapovjednik je bio kapetan prve klase Radoslav Mitrašinović, a njemu nadređeni i zapovjednik 180. motorizirane brigade Benkovac bio je major Milivoj Ostojić. Istina je da sam samo prvih mjesec dana, do dolaska profesionalnih oficira, bio zapovjednik čete. U vrijeme masakra u Škabrnji bio sam poslan da vidim što se to događa u Škabrnji. Međutim, mi se nismo kretali prvom crtom bojišnice, nego prostorom kojim se kretala JNA. Istina je i da sam u tom prostoru vidio neka tijela stradalih. Međutim, kad smo naišli na civile najprije smo ih odveli u kasarnu u Benkovac gdje smo im od 13 do 17 sati osigurali vodu i hranu. Kasnije su prebačeni u dječii vrtić u Benkovcu odakle su predani, sutra u 11 sati, MUP-u u Stankovcima.
Nije valjda da jedan visoki pripadnik vojne policije ne zna tko su počinitelji masakra u Škabrnji. Nije valjda da ste i vi zagovornik teze da su to napravili neki „drugi”?
– I ja sam čuo za ovu teoriju i mogućnost da počinitelji nisu susjedi, već iz drugih krajeva. No to se vrlo lako može saznati, pogotovo sad kad postoji i međudržavna suradnja u tom području. Iza Oluje ostala je u kasarni Benkovac skoro sva dokumentacija. Postoje točni zapisnici sa saslušanja vojnika koji kazuju da je taj i taj, imenom i prezimenom, počinio zločin. Pa nije se zločin događao po skrivečki u noći, nego usred bijelog dana. To znači da je počinitelje sigurno netko vidio. O mojoj ulozi ja nisam morao puno govoriti, kad je general Agotić, koji je do odlaska u HV bio načelnik sigurnosti vazduhoplovnog korpusa u Zagrebu, znao tko sam ja. Državnom odvjetništvu u Zadru sam rekao da sam kojim slučajem zarobljenog civila samo udario rukom, ne bi bi bio potreban sud. Stoga je potpuno neshvatljivo da se pronađu dva nesretnika kao što smo ja i onaj Radak koji nikad u životu nije bio u Škabrnji, pa da ispaštamo za tuđe grijehe. Kažem i siguran sam, postoje dokumeti koji su ostali u benkovačkoj kasarni koji, ako ne točno govore tko su počinitelji zločina, onda sigurno otvaraju tragove do njih. Da se otkriju počinitelji zločina, da se kaže istina o tom stravičnom događaju, interes je Srba koji su danas žive u Benkovcu i u okolici, jer bez pravde i istine nema konačnog mira. Vidite, kad sam ja nasilu mobiliziran, moja bivša supruga Jadranka inače Hrvatica, odmah je dobila otkaz u srednjoj školi u Benkovcu gdje predavala ekonomsku grupu predmeta. Obitelj nam je ostala može se reći bez kruha, ali sam se ja uvijek trudio činiti dobro jer drugačije neznam.
Odvjetnik Budak najavio je i tužbu za izgubljenu dobit?
– A što je to dobit i kolika je nakon svega? Kad sam uhapšen imao sam odličan ugovor s PAOK-om na dvije i mogućnošću produženja na 4 godine. Pred uhićenjem PAOK je u play offu trebao ići na Olympiakos, a ja sam bio zadužen za taktiku protivnika. Za to sam zadužen i danas u Vojvodini, jer znam napamet kako npr. Zadar igra. Odlaskom u zatvor načinio sam štetu svom klubu. Do sad sam na odvjetnike u Hrvatskoj i Grčkoj potrošio između 40 i 50 tisuća eura. Svakog mjeseca u grčkom zatvoru sam trošio 400-500 eura, a u Hrvatskoj oko 2.000 kn. No puno sam fizički izgubio jer ja sam bio u momčadi taj koji je morao fizički demonstrirati ono što trener traži od igrača. Zbog toga sam uvijek morao biti u top-formi kao skoro i ostali igrači, jer kako bi drugačije jednom NBA igraču mogao pokazati trenerove zamisli. Ponavljam, o tužbi još nisam donio odluku, a i to sam prepustio odvjetniku Budaku. Moram se ovom prilikom zahvaliti i hrvatskim medijima koj su korektno prenijeli cijeli tijek mog slučaja, ali posebno svjedocima Hrvatima koji su kazali istinu.