Najstariji zadarski autor preminuo mjesec dana prije 100. rođendana

Prenijeti iskustvo drugima osjećao je kao svoju obvezu i za sobom ostavio “Uputstva za život” knjigu koju je napisao zajedno sa sinom Goranom. Knjiga je izdana prije mjesec dana, još je mjesec dana ostalo do njegovog stotog rođendana, no Dinko je jučer preminuo…

Imamo uputstva za upotrebu proizvoda, uputstva za pripremu hrane, za ponašanje u zrakoplovu…; Sad imamo i “Uputstva za život”. Kao što ova prva najbolje piše proizvođač ili kuhar, tako i ona za život zna čovjek s dugim i ispunjenim životom – Dinko Tudor. Prenijeti iskustvo drugima osjećao je kao svoju obvezu i za sobom ostavio “Uputstva za život” knjigu koju je napisao zajedno sa sinom Goranom. Knjiga je izdana prije mjesec dana, još je mjesec dana ostalo do njegovog stotog rođendana, no Dinko nas je jučer napustio u zadarskoj Općoj bolnici.
Umro je kao sretan čovjek, a za sobom je ostavio djecu, unuke, praunuče, brojne uspomene, poslovne uspjehe i mudrosti.
Ravnoteža posla, obitelji i društva
Knjiga “Uputstvo za život” se temelji na “dragocjenom duhovnom bogatstvu čovječanstva – velikim mudrostima, životu značajnih ljudi, moralnim poukama, poeziji i poslanicama”, ali i osobnom iskustvu Dinka Tudora. Knjiga istovremeno opušta i razvija, a namijenjena je i mladima i starima. Glavno Tudorovo uputstvo za život je, uz poslovni uspjeh, ravnoteža obiteljskog života, zdravlja, pomaganja zajednici, druženja i pohoda prirodi. Sve to samo putem poštenja i dobra.
Dinko je bio poznat široj zadarskoj javnosti po svojoj prvoj karijeri uspješnog poljoprivrednog menadžera, direktora Poljoprivredne stanice Zadar, čovjeka koji je prvi u Jugoslaviju uveo plastenike (na Stanovima u Zadru) i napravio odvodnjavanje Ravnih kotara. Sve je više bio poznat i po drugoj karijeri pisca, koju je počeo, ni više, ni manje, nego u devedestoj godini.
Kako je čovjek koji je sa 65 godina, kad je otišao u mirovinu prvo išao kupiti grob na Belafuži, poživio još 35 vrlo ispunjenih godina, pitali smo njegovog sina Gorana.
– Kad je otišao u mirovinu otac je bio sasvim potrošen. Imao je sve menadžerske bolesti uzrokovane stresom – čir na želucu, kolitis, suženje vratnih žila… Uvijek je bio jako posvećen poslu, a tada je shvatio da se može posvetiti sebi. Deset je godina ribario. Iako je imao pentu, nikad je nije palio, nego uvijek na vesla. I bio je ozdravio, priča Goran.
U mirovini nije mirovao
U zadnjih desetak godina Dinko je najmanje bio umirovljenik. Počeo se zanimati za povijest, postao je hodajuća enciklopedija, dopisivao se s ministarstvima i na njih se ljutio, intervjuirao ljude, družio se…
– Do prošlog ljeta otac je svaki dan rano ujutro šetao od Doma na Sfingi do Borika. Nakon toga bi u svojoj sobici radio. Čak smo mu na vrata napisali “Uredovno vrijeme od 9 do 12 h. Ne smetaj!”. Poslije ručka bi se odmorio i u 17 sati bi počinjalo njegovo društveno popodne. Sve do zatvaranja vrata Doma u 22 sata, u obližnjim kafićima Ledo, Marex i Barka otac bi se družio i skupljao materijale za knjige. Sve to ga je puno pomladilo. On je pravi primjer ljudima koji u 60.-im i 70.-im godinama života misle da više nisu korisni ni sebi ni drugima, govori Goran.
Dinko je u trećoj životnoj dobio bio itekako koristan. Nakon dvije objavljene knjige “Moj zavičajni otok Hvar” i “Uspon i muke čovjeka”, s kćeri Mirom je počeo i gotovo završio knjigu “Povijest i budućnost jadranske poljoprivrede”.
Tudori su zainteresirali javnost 2009. godine zajedničkom promocijom triju knjiga tri generacije obitelji Tudor u Gradskoj knjižnici Zadar. “Dida” Dinko je tad predstavio “Uspon i muke čovjeka”, Goran svoju knjigu “Menadžerska učinkovitost 360” i unuka Milna, Goranova kćer, inače nutricionistica, “Zdravi život u poslovnom svijetu”.
S “Uputstvima za život” Tudori opet zajedno jašu, kaže Goran. No Tudori se u svemu uvijek zajedno drže, tako su i u zadnjim danima života svi bili uz dida Dinka.
– 1990. godine otac je rekao da je imao samo sedam godina sreće i 7 godina nevolje. Ostalo je bilo preživljavanje. Ipak, u suton svog života dodao je još 11 godina sreće i na kraju se može reći da je živio ispunjen život i da je u dubokoj starosti umro sretan.
Završit ćemo kako i završava predgovor knjige oca i sina, “Car i knjiga imaju moć. No car umire prije”.

 USPONI I PADOVI POLJOPRIVREDNOG BARDA

Dinko Tudor potječe iz siromašne obitelji s Hvara, a predanim radom i odricanjem postao je inženjer agronomije.
Bio je direktor velikih Vršačkih vinograda, PIK Agrozadra, Poljoprivredne stanice Zadar i zamjenik direktora PD Vrane. Gotovo svakih pet godina je bivao nagrađivan, on ili njegova trvtka, a prozvan je bardom hrvatske poljoprivrede. Kako je oduvijek bio ispred svog vremena, često se nalazio u nemilosti politike, ali uvijek bi se iznova vraćao na vrh.
S 95 godina je uspio sazvati konferenciju sa stotinu ljudi na temu jadranske poljoprivrede. Zadnje tri godine Dinko je dva puta nagrađen na Sabatini, a prošle godine mu je posebno priznanje za unapređenje mediteranske poljoprivrede zadrugarstva i vinarstva uručila Jadranka Kosor. No, zadnja rečenica u njegovoj knjizi je “A moj Zadar duguje mi zvanično priznanje”.