Kirgistanska eklpozija boja iz objektiva Aleksandra Gospića

Zadarski fotograf Aleksandar Gospić prošlog je ljeta posjetio Kirgistan, srednjoazijsku zemlju, bivšu članicu Sovjetskog saveza. Rezultat njegove posjete, osim naravno vlastitog užitka/doživljaja, je i nekoliko tisuća fotografija, dio kojih je, uz komentare, predstavio javnosti u srijedu u prostoriji Planinarskog društva Paklenica, u okviru događanja “Društvena srijeda”.
– Ono što me kao fotografa posebice impresioniralo je ljepota krajolika, nevjerojatne boje, prije svega prirode, koja je tamo još uvijek do te mjere netaknuta, da je bio pravi izazov ovjekovječiti je fotoaparatom. Gotovo na svakom koraku bio je neki detalj interesantan za slikati, tako da nije bilo ni najmanje čudno da sam kao fotograf stalno kaskao za svojim suputnicima, nastojeći napraviti što više fotografija, naglasio je Gospić.
Zaostali u minulim vremenima
I nije pogriješio! Doživjeti Kirgistan kroz njegove fotografije bio je čist užitak, susresti se sa zemljom u najvećoj mjeri “zastalom” u nekim minulim vremenima, s ljudima i običajima tako različitim od zapadne civilizacije.
– Kirgistan je najudaljenija zemlja od mora na planeti, gotovo cijela u planinama. Glavni grad im je Biškek, odakle smo startali naše putovanje, koje je uključivalo u najvećoj mjeri treking uz jezero Issyk Kul i planinski lanac koji okružuje to područje. Ono što je specifično za tu zemlju su kontrasti, s jedne strane svjedočite civilizaciji i atmosferi kao na zapadu, a s druge siromaštvu, jer je Kirgistan jedna od najsiromašnijih centralnoazijskih zemalja. Glavni grad obiluje u toj mjeri zelenilom, kao uostalom i ostatak zemlje, a druga specifičnost su fontane na svakom koraku. Iako su uglavnom muslimanska zemlja, nisu rigorozni po tom pitanju, rekao bih nešto kao u Bosni i Hercegovini. Mi smo na putovanje išli ljeti, kada su temperature i do 40 stupnjeva Celzijusovih, naspram zime, kada znaju pasti i do minus trideset, započeo je svoju priču fotograf.
Nizajući fotografiju za fotografijom, on je vrlo plastično približio okupljenima putovanje, a prostor je bio do zadnjeg mjesta ispunjen, zadržavajući se na nizu šaljivih situacija, kojih im, kako je rekao, nije nedostajalo.
– Zanimljivo je spomenuti da tamo znaju za Hrvatsku, posebice za Cibonu i Dražena Petrovića, a kako se uz njihov jezik govori i ruski, nisam mogao ni zamisliti koliko su naš jezik i ruski podudarni, koliko se lako moglo sporazumjeti s njima, koristeći hrvatski. Ljudi su susretljivi, a ono što je, uz ljepotu krajolika, jedna od najljepših stvari tamo je hrana, koja je odlična. Raznovrsna je, bogata okusima i bojama. Hrana me oduševila, posebice njihov specijalitet – janjetina na malim metalnim ražnjićima, koja je tako ukusna da su mnogi tražili još. Ono što je također vrlo zanimljivo je to da je hrana bila ukusna jednako u gradovima kao i na planinama, gdje nas je čekala takva trpeza u malim neuglednim šatorima, da je to bilo za ne vjerovati. Isto tako još je jedna stvar bila za ne vjerovati – predgrade u javnim wc-ima, koje vam sežu do pasa, pa sad tko nema problema s tim – nek’ izvoli, nasmijao je okupljene Gospić.
Kao zanimljivu pojedinost izdvojio je i orlove, koje tamo ima gotovo svatko, kako je rekao: tamo su orlovi kao kod nas mačke.
– Ceste su im jako loše, a standardne autobusne linije ne postoje, već voze svojevrsni autobusi, najčešće bez amortizera, pa možete zamisliti kako nam je bilo voziti se s njima po brdovitim i razrovanim cestama. Koliko su putevi loši moglo se vidjeti na svakom koraku, jer svako malo imate prizor neke lade ili kakvog kamiona koji je stao na putu, posebice u udaljenijim krajevima, u kojima se osjeća itekako da ste daleko od “civilizacije”. U nekim mjestima nije bilo hotela, pa smo spavali po stanovima, tako da smo imali priliku upoznati se i s njihovim stanovima, koji obiluju tapetima i ruskom literaturom, koja mi je je odlično poslužila jer mi je krevet propao, pa sam uzeo par debelih knjiga i podbočio s njima ostatak podnice, da ne propadne do kraja, kroz smijeh je prepričao fotograf i očekivano pokazao i tu sliku.
Ljekarne na svakom koraku
– Kod njih se još prodaju DVD-i, a izgleda da su im i lijekovi bitni jer je ljekarni na svakom koraku. Što se tiče mode, možete na istom mjestu vidjeti europski odjevenu djevojku i do nje osobu u narodnoj nošnji. Ulična trgovina je jaka, na cesti se sve prodaje, a te su tržnice posebice bogate bojama namirnica koje se nude. Puno je i djece koja su nas gledala sa zanimanjem, naročito tijekom našeg treking dijela puta, koji je uključivao i rutu na konjima, što je meni osobno bio najdraži dio putovanja. Zapravo taj dio u prirodi je bio na neki način avanturistički jer je vrijeme bilo tako promjenjivo, da su se sunce i kiša stalno izmjenjivali. Također, nije bilo jednostavno ni osvojiti te planinske vrhove, kao ni prelaziti riječice koje smo morali pregaziti bosi, jer je improviziranih mostova uglavnom bilo malo. No naš vodič nije, primjerice, imao problema s izuvanjem i obuvanjem cipela, on je na planinu išao u ljetnim adidas patikama, koje nije skidao tijekom cijelog puta i koje su mu uglavnom bile mokre. No to ga nije ni najmanje omelo u njegovom radu, naglasio je Gospić i ponovno nasmijao okupljene fotografijom vodiča.
Smijeha zapravo te večeri u prostoru Planinarskog društva Paklenica nije nedostajalo, kao ni šaljivih prizora, no ono što je bilo najupečatljive su bile ipak fotografije prirode, nevjerojatni prizori ljepote planete Zemlje, na tom mjestu još uvijek nedirnute u toj mjeri da je, kako je Gospić naglasio, nebo bilo tako čisto da se vidjela gotovo svaka zvijezda.