Rađen: Odgovorni za zločin u Škabrnji mogu se pronaći za nekoliko mjeseci

Taj bi se slučaj mogao riješiti u nekoliko mjeseci, naravno, kada bi i hrvatska i srpska strana imale volje za to, pogotovo sad kada srpska i hrvatska policija usko surađuju baš na pitanjima ratnih zločina, tim više što se ne radi o pojedinačnom zločinu počinjenom pod okriljem noći. O tome bi najviše trebao znati načelnik sigurnosti 180. mtrbr. Major Branislav Ristić koji je ispitivao svjedoke
Nakon što je nedavno pušten iz zadarskog zatvora, Ernest Rađen ponovno se vratio u Zadar, ovog puta kao pomoćni trener KK Vojvodine iz Novog Sada. Podsjetimo, Rađen je u ležao u zatvoru zbog optužbi za sudjelovanja u zločinu u Škabrnji, ali kako ga ni jedan od svjedoka nije optužio niti je ukazao na to da je nekadašnji rezervni poručnik JNA sudjelovao u ratnom zločinu, protiv Rađena nije podignuta niti optužnica te je oslobođen, nakon 550 dana “zatvorovanja” u Grčkoj i Hrvatskoj. Slučaj Rađen je za neke dokaz konačne depolitizacije hrvatskog pravosuđa u odnosu na nedavnu prošlost, a za druge je to još jedna potvrda teorije kako pred lice pravde dolaze samo “sitne ribe”, dok poznati glavni krivci za zločinu u Škabrnji još slobodno šetaju, a hrvatsko pravosuđe ih nije u mogućnosti sankcionirati. Ekskluzivno za Zadarski list Rađen govori o događanjima u Škabrnji 1991., ali i o okolnostima koje su dovele do njegovog uhićenja.
* Kad se otvorila priča oko vašeg sudjelovanja u zločinu u Škabrnji, vi ste odmah izrazili spremnost odgovarati pred hrvatskim pravosuđem. Kasnije ste tu “odlučnost” zanijekali. Na kraju je ispalo da ste sami tražili izručenje Hrvatskoj?
– Uhićen sam u jeku priprema mog tadašnjeg kluba PAOK-a iz Soluna. Na trening su došli grčki policajci i rekli da je za mnom raspisana međunarodna tjeralica te da se moram očitovati o njoj. Nakon toga, istražni sudac mi je odredio pritvor u kojem sam bio 21 dan. Kako Hrvatska u međuvremenu nije poslala dokaze o mom sudjelovanju u ratnom zločinu, pušten sam 16. rujna 2009. na slobodu uz jamčevinu 5.000 eura. Kasnije je sudski proces nastavljen pa unatoč činjenici što Hrvatska nije poslala dodatne dokumente, sud je odlučio na temelju potpisanih međunarodnih konvencija da me se izruči Hrvatskoj. U međuvremenu, kako sam ja još 1997. napravio sve hrvatske dokumente i imam samo hrvatsko državljanstvo, tražio sam da se branim sa slobode, ali sam u Grčkoj proveo 13 mjeseci u zatvoru. Tek na pritisak medija, poglavito onih glavnih sportskih kojima sam telefonski dao dva intervjua, nakon moja dva službena zahtjeva za izručenje Hrvatskoj, to je i učinjeno.
Prema meni su svi bili korektni
* Jeste li imali problema u ekstradikcijskom postupku ili u odnosu hrvatskog pravosuđa prema vama.
– Ne, nikakvih. Od agenata hrvatskog interpola koji su me iz Atene prebacili preko Beča u Zagreb, preko interventnih policajaca koji su me priveli u zadarski zatvor, do pravosudnih policajaca i same uprave zadarskog zatvora. Svi su bili maksimalno korektni prema meni, a ja se nisam bojao, jer sam znao što je istina. Čak su i ostali zatvorenici bili korektni prema meni. U zatvoru sam upoznao i neke časnike HV-a, zapovjednike postrojbi sa suprotne strane koji su bili optuženi. S njima sam se sretao na šetnji, razgovarali smo o svemu, ali ponavljam, svi su bili maksimalno korektni.
* Kakva je to vaša istina i kakvo bilo je vaše sudjelovanje u napadu na Škabrnju.
– Neki Pešut koji je danas mrtav, jednom je rekao da mu je neki četnik Ćoso rekao da smo u napadu na Škabrnju sudjelovali ja i moja sestra Edita. To je bila jedina osnova za moje proganjanje. Iako sam cijelo vrijeme bio javna osoba, nitko to nije povlačio sve do nesretnog dana kad sam poslao sportsku opremu u moj KK Velebit Benkovac. Po mom sjećanju, sve jedinice koje su krenule na Škabrnju zauzele su početne položaje u selu Veljane još u 4 sata ujutro. Veljane-Zemunik-Škabrnja bio je glavni pravac napada. Oko 7.30 počelo je granatiranje Škabrnje, a kasnije je i probijena linija obrane. Ja sam u činu poručnika, tada bio raspoređen kao zamjenik zapovjednika čete za moralni odgoj vojne policije 180. motorizirane brigade Benkovac. Nisam bio izvršni zamjenik, jer je to uvijek prema zapovjednoj strukturi JNA bio komandir 1. voda. To je vrlo važno napomenuti, jer po dolasku u zadarski zatvor mi se pripisala zapovjedna odgovornost tj. da nisam spriječio počinjeni zločin.
Stradali civili
* U iskazu ste rekli da ste u trenutku napada bili u zapovjednom mjestu u selu Biljane Donje?
– To je točno. U 6.30 ujutro sam određen za osiguranje improvizirane komande brigade u Biljanima Donjim. Nakon nekoliko sati, dojavljeno je da su neki civili nastradali u Škabrnji. Dobio sam zadatak da izvidim što se to tamo događa. S grupom vojnika spustio sam se na početak sela, između Zemunika Gornjeg i Škabrnji u zaselak Ambari, dakle na mjesto gdje su već prošle jedinice koje su sudjelovale u oružanom napadu. Moram napomenuti da nisam uopće išao do prve crte fronta gdje su se vodile borbe. Poznato mi je da je svaka od jedinca imala svoj pravac napada i da su oko 17.30 ili 18 izbile u selo Nadin. Tada nismo zatekli preživjele civile, jer su se oni postupno povlačili iza crte bojišnice. Naišli smo, međutim, na neke stradale civile koje sam ja odmah evidentirao. Koliko se sad sjećam, čini mi se da je bilo između 10 i 15 nastradalih civila.
* Jeste li tada bili svjesni da je napravljen jedan od najvećih zločina u ratu u Hrvatskoj.
– Ne. Još nisam tada pretpostavljao, jer možda se još veći zločin mogao dogoditi poslije toga. Međutim, evidentno je da su stradali civili već u tim prvim kućama. Odmah sam obavijestio nadređene o stradavanju civila. Međutim, oko 11.30 ili 12 akcija je obustavljena, jer su se pobunili sudionici akcije zbog činjenice da se ubijaju civili. U tom trenutku smo vidjeli grupu civila koje vode uniformirana lica. Bile su to mahom žene i djeca i poneki starac koje smo vojnim “pincgauerima” prebacili u vojarnu Benkovac.
* Tko se to pobunio, kada znamo kakva su pravila bila u JNA, osobito u ratu.
– Ne mogu decidirano tvrditi, ali sam siguran da su to bile vojničke, regularne jedinice JNA, dakle tzv. “mlada” vojska i njihovi nadređeni. No, vratio bih se na civile za koje smo dobili zapovijed da ih izvučemo iz opasne zone i smjestimo u menzu vojarne, nakon ručka koji je uvijek počinjao oko 13.00. Dali smo im hranu i vodu i čuvali ih do 17 sati nakon čega su prebačeni u Dječiji vrtić Benkovac. Nakon što su prebačeni, ja više nisam bio s njima. Sutradan, oko 11 sati su prebačeni kod mjesta Pristeg na hrvatsku stranu i predani MUP-u RH.
Ubojstva su se nastavila nakon akcije
* Kao pripadnik Vojne policije, što ste vi poduzeli?
– O svemu što sam vidio u detalje sam obavijestio nadređene. Mislim da su oni to sve prihvatili kao vjerodostojnu informaciju. O stradavanju civila dobili su informaciju iz više izvora. O tome su moji zapovjednici odmah obavijestili nadređene na višoj razini. Morate znati da odluku o obustavi napada nije mogao donijeti niti sam zapovjednik 180. mtrbr. Benkovac, major Milivoj Ostojić, nego samo zapovjednik Kninskog korpusa, general Vladimir Vuković. I Ostojić i moj neposredni zapovjednik čete kap. 1. kl. Radovan Mitrašinović su dali izjave u mom slučaju, ali svi se oni nešto izvlače, kao ja sam bio savjetnik ili sl. Sve je to bilo zbog nekakvog straha koji je neprimjeren, jer postoje jasni dokazi tko je zapovijedao jedinicama JNA na benkovačkom području. Međutim, iz meni dostupnih saznanja, o zločinu u Škabrnji je vršena istraga od strane vojne sigurnosti JNA. Ja sam nakon toga poslan u selo Škabrnja kako bih napravio popis nastradalih osoba, zapravo da procijenim starost, odredim spol i mjesto gdje su nastradale te osobe. Sad se točno ne mogu sjetiti koliko sam osoba evidentirao, ali u službenom izvješću stoje 43 osobe. Morate znati da su se i poslije akcije događala ubojstva u selu Škabrnja. Dostupni su dokumenti kada je stanoviti Maričić iz Gornjeg Zemunika došao u Škabrnju i ubio 9 ili 11 civila, ne znam točno. Tom je čovjeku suđeno i on je neko vrijeme proveo u kninskom zatvoru.
* Iz svega se ovog vidi da vam je kao pripadniku Vojne policije sigurno poznato tko je vršio zločine u Škabrnji.
– Osobno, da sam sudjelovao u oružanom napadu na Škabrnju i da sam znao koje su od mene lijevo ili desno jedinice u nastupanju, mogao bih kategorički reći: “Vidio sam tog i tog!” Nisam vidio niti jednog čovjeka koji je izvršio egzekuciju, ali je sigurno da su nastradali ljudi od 60-70 godina starosti i da je samim tim počinjen zločin. Moram reći da nisam sreo niti jednog “dobrovoljca” iz Srbije koji je ušao u kasarnu JNA u Benkovcu. Njima je tamo bio zabranjen ulaz. Oni su najvjerojatnije bili pod Teritorijalnom obranom. O njihovom sudjelovanju u akciji, ja to kategorički tvrdim, ostala je sva dokumentacija u benkovačkoj kasarni, a koja je kasnije došla u ruke hrvatskih snaga. Točno se zna pod čijim su oni zapovjedništvom ratovali. Ja zapravo nisam niti bio obučen da bi kao vojni policajac sudjelovao na toj razini istrage. Točnije, moja specijalnost bila je zapovjednik minobacačkog voda u pješadiji. Tek kad sam “nasilno” mobiliziran u redove JNA, onda sam došao u Vojnu policiju. Iako to ne mogu sa sigurnošću reći, te zločine su, po pričanjima, počinili dobrovoljci iz Srbije. Taj bi se slučaj mogao riješiti u nekoliko mjeseci, naravno, kada bi i hrvatska i srpska strana imale volje za to, pogotovo sada kad srpska i hrvatska policija usko surađuju baš na pitanjima ratnih zločina, tim više što se ne radi o pojedinačnom zločinu počinjenom pod okriljem noći. O tome bi najviše trebao znati načelnik sigurnosti 180. mtrbr. Major Branislav Ristić koji je ispitivao svjedoke. On je još uvijek živ i mislim da živi u Beogadu.
To nije bio moj rat
* Možete li navesti konkretno ime osobe kojoj ste u ratu pomogli?
– Opće je poznato da sam ja, dok sam bio u uniformi, pomagao Hrvatima u benkovačkim selima. Zbog toga su ljudi i davali izjave u moju korist. Štitio sam ih i činio usluge, kao da su moji rođeni. Činio sam to jer sam smatrao da ovo nije rat mene protiv čovjeka s kojim sam do jučer zajedno živio. To za nije bio rat mene protiv mojih prijatelja i rođaka. Da nije tako, ne bi mi se u ovih par sati u Zadru javilo toliko prijatelja. Već 1993. sam se našao u Mađarskoj s nekim ljudima s ovog područja koji su mi bili zahvalni što sam pomogao roditeljima koji su ostali na benkovačkom području. Svi oni koji su bili ispitani, svjedočili su u moju korist pa i sami Škabrnjani. Morate znati da sam ja u nekoliko navrata poslan u Škabrnju i nakon akcije kako bi izvršio popis preživjelih stanovnika i potrepština koje su im potrebne. Posebno se tu ističe slučaj obitelji Ankice Kardum koja je preživjela. Njena je obitelj imala sreću što je živjela povrh ceste gdje nije prošao pravac napada. Njima sam donosio mlijeko, lijekove, duhan i ostale potrepštine, jer im je otac slomio nogu. Poslije mjesec dana oni su odvezeni na Musapstan i tamo predani MUP-a Hrvatske, a ja sam sudjelovao u njihovom osiguranju. O tome je gđa Kardum mislim čak dala izjavu za HRT, kako im je pomogao neki vojni policajac.
* Hoćete li tužiti hrvatsku državu za dane provedene u zatvoru u Zadru ili možda Grčku za nesnovao izručenje.
– To sam ostavio svom odvjetniku Slobodanu Budaku. Pravo da vam kažem, ne zna što bi vam odgovorio na to pitanje. Uglavnom, na odvjetnike i sudove sam potrošio oko 80.000 eura. Prodao sam automobil, a samo za prijevod 156 stranica dokumenta s engleskog na grčki sam potrošio 5.000 eura. Međutim, ne želim se tim opterećivati. Košarka je moj život i njoj se posvećujem 20-ak sati dnevno. Pitali su me je li me strah ponovo doći u Zadar, a ja im kažem da me nikad nije bilo strah pa ni onda kada su me u njega doveli u lisicama. Nisam imao što kriti i sve sam rekao, kao što s vama razgovaram, pravosudnim organima koji su, na čelu s istražnim sucem Mikolčevićem, bili vrlo korektni prema meni. Kada je svjedočio za mene Imra Agotić, rekao mi je da sam ja ponosno nosio odoru u ratu, a zna se da je general Agotić imao sve informacije o ratnim događanjima na ovom području. Nije me strah bilo niti ovog puta kad sam prešao granicu i očekujući utakmicu s KK Zadrom na Višnjiku u Krešinoj dvorani. U Zadru još uvijek imam puno prijatelja, ali i onih ljudi koji znaju što sam radio u ratu. Žao mi je da se bilo kome dogodi ono što se meni dogodilo, a dok istovremeno zločinci negdje slobodno šetaju. Na mom se slučaju najbolje vidjelo kako ni obiteljima žrtava nije satisfakcija da jedan nevin čovjek bude osuđen, jer je realnost da zločinci moraju odgovarati za svoja nedjela.

 UNIFORMU NISAM OBUKAO SVOJOM VOLJOM

* Zašto govorite da ste nasilno mobilizirani. Istina je da vas u JNA nisu priveli s lisicama na rukama. Zašto niste, kao neki vaši sunarodnjaci, pobjegli, izbjegli sudjelovati u agresiji na svoje dojučerašnje susjede.
– Ja sam to uspio, ali tek u ožujku 1993. kada sam otišao u Novi Sad i potpisao ugovor s KK Vojvodinom. Uspio sam skoro cijelu 1992., do akcije Maslenica provesti izvan uniforme. Tada sam u Benkovcu radio kao nastavnik tjelesnog odgoja. Morate znati da je tada bilo vrlo teško dobiti dozvolu za izlazak iz Benkovca. Istina je i da je Vojna policija došla po mene kući, ali istina je i da me nisu priveli u lisicama. Nije bila moja volja obući tu uniformu. Na drugu stranu, ja sam imao puno prijatelja Hrvata s kojima sam se družio u Benkovcu. Mnogima koji su ostali, ja sam pomagao.
* Što je s TV snimkom koja vas povezuje s izravnim napadom na mjesto Tinj?
– To je snimka TV Banja Luka na kojoj se lijepo vidi datum, ali nije snimljen u okolici Tinja, nego u akciji Maslenica, blizu mjesta Kašić. Ja sam tada ponovno mobiliziran kao zapovjednik osiguranja zapovjedništva pukovnika Momčila Bogunovića. Međutim, ja se nisam micao s tog mjesta, a za neposredno osiguranje puka. Bogunoviću su bila određena četiri vojnika. Zna se da je Bogunović poginuo pod misterioznim okolnostima, kad su s njim poginuli i njegovi zaštitari. Zna se da je bio u sukobu s Arkanom, čiji je jedan “general” išamarao jednog mog vojnika kada ga nije htio pustiti u komandno mjesto. Nije istina da je Bogunovićevo tijelo ležalo nekoliko dana na “pisti” za postrojavanje benkovačke vojarne, nego je bilo izloženo u Domu JNA u Benkovcu gdje se pokušalo ustvrditi je li poginuo od neprijateljskog ili nekog drugog metka.

 I EDITA JE NEVINA POPUT MENE

Vaša sestra Edita Rađen je zbog istog zločina u odsutnosti osuđena na 15 godina zatvora. Hoće li se i ona predati hrvatskom pravosuđu?
– Da, moja sestra je po istom principu rekla-kazala, za isti nepostojeći krimen, već osuđena. Dodatno sam čuo da je zamijenjena za neku ženu koja se preziva Ikač i koja je viđena u Škabrnji. To je nevjerojatno. Moja sestra čak nikad nije bila ni mobilizirana kao medicinsko osoblje u ratu, a u vrijeme napada na Škabrnju radila je kao medicinska sestra u zubnoj ambulanti Doma zdravlja u Benkovcu. To može potvrditi deset svjedoka među kojima je bilo i četvero Hrvata. To sve može potvrditi i medicinska sestra, Hrvatica, Paola Dukić. Čak bih razumio da je optužena, jer je radila u ambulanti pa možda nije htjela pomoći nekom ranjeniku, ali to nije bilo tako. Krajem 1992. zauvijek je napustila Benkovac i, zamijenivši kuću, otišla u Banja Luku. Ona nije voljna provesti godinu dana u zatvoru da bi se kasnije utvrdilo da nije kriva. Mislim da je iza nas vrijeme iz 1948. kad su ljudi za rekla-kazala završavali u zatvoru. No, ona je voljna doći na suđenje i pred sudom iznijeti svoju obranu. Ja samo mogu reći da se na mom slučaju pokazalo da hrvatsko pravosuđe ima kvalitetne suce. Zbog ovog stava imao sam problema u Srbiji, i to od ljudi koji su me ogovarali zbog podilaženja Hvatima i činjenice da sam iznio realnost. Iako su to provincijske priče na koje se ne treba ni osvrtati, one mogu, u što smo svi bili svjedoci, u jednom trenutku prerasti u realnu opasnost.

 U KOŠARCI VIŠE NEMA VICA

O trenutku u košarkaškoj karijeri Ernest Rađen kaže:
– Nažalost, ovaj susret za nas i Zadrane u NLB ligi ne znači ništa u natjecateljskom smislu. Međutim, ja se za njega pripremam, kao da je riječ o Euroligi. Čak sam i za KK Zadar pripremio jedan “scouting” za “final-8” u Torinu. Neki ljudi misle da sam u tom “scoutingu” među prvih 4-5 trenera u Europi. Po izlasku iz zatvora angažmani u Grčkoj su svi bili popunjeni. U Vojvodinu sam došao na inzistiranje trenera Milana Minića koji je tražio da odmah dođem iz Grčke. Mi smo i prije, jedno godinu i pol radili zajedno, a riječ je o vrhunskom treneru s vizijama daleko ispred svog vremena. Minić je bio zahtjevam trener pa sam radio 20 sati dnevno. Nažalost, rezultati su bili takvi da smo utakmice gubili sa svega nekoliko koševa razlike i na kraju ispadamo iz lige. Istina, dobili smo Zadar, neki opet kažu, prilično zahvaljujući mom “scoutingu”. U Vojvodini su mi već ponudili produljenje ugovora, ali ja bih ipak radio u euro-klubovima. Nažalost, danas se košarci možda prilazi previše sa znanstvene strane. Akcije se izigravaju do perfekcije, nauštrb vica i šarma ove igre. U moje vrijeme mi smo s uživanjem trenirali, a danas igrači jedva čekaju kad će pod tuš i koliko će eura plaće dobiti. Ponavljam, košarka je ipak moja najveća ljubav i dan danas zaigram na treningu ili bacim partiju slobodnih bacanja.