Nauk posljednjeg mlinara

Sine Ivane, čut ćeš priče i ovakve i onakve. Ali, zapamti zauvijek: država je loš poduzetnik. Posao trebaju obavljati slobodni poduzetnici. Država treba poticati i štititi zdravu konkurenciju. Stvarati infrastrukturu. A, Alajbegovu slamu brzo razgrabi noć
Kako u životinjskom, tako i u prirodnom svijetu brojne stvari se slučajno dogode, a onda s vremenom poprime pravilo ili zakonitost. Genetskim slučajem divlja se pšenica križala s prirodnom kozjom travom i ostvarila plodni hibrid. Ovaj se slučaj morao dogoditi nakon posljednjeg ledenog doba. Osam tisuća godina prije naše ere. Novu genetsku sortu nazvaše „emer”. „Emer se slučajno genetski križao s drugom prirodnom kozjom travom i nastala je pšenica od koje se pravi kruh.
Odjednom su se čovjek i biljka našli su se zajedno.
Čovjek ima pšenicu od koje može živjeti, ali i pšenica ne može bez čovjeka. Čovjek mora žeti klasje i sijati njegovo sjeme. Dakle, životi čovjeka i biljke ovise jedan o drugom.
Doživljaji u Mlinu Duševića
Sine Ivane, da napišem ovaj uvod slučajno sam ponukan. U nedjelju ujutro, 6. ožujka 2011. godine, prolazio sam autom kroz Ljubačke Stanove, pored kuće našega posljednjeg mlinara Blaža Marušića. Njemu je na pragu devedeseta godina. Zaustavio sam auto ispred njegove kuće, baš onako, da mu se javim. Zaslužio je. Sjećam se, još nisam išao u školu. Više puta naši su išli po drva i prolazili pored Mlina Duševića. Pitao bih oca:
– „Mogu li ja ostati s mlinarom dok se vi ne vratite?”.
– „Ako te volja”, rekao bi ćaća. Ja bih kao zec skočio iz kara i u hipu dotrčao do mlina. Pored mlina je bilo na desetke karova s konjskom i volovskom zapregom i više magaraca. Kada bi mene ugledao, mlinar bi rekao: – „Danima te čekam, a šegrta nemam”. Znao je on s djecom postupati. „Svoj posao znaš i kreni!”. Uzeo bih drvenu lopaticu i punio vreće brašnom. Upozoren sam od mlinara: – „Remenima se ne približavaj!”. Remen je širok petnaestak centimetara. Spojen je na dva kolotura na udaljenosti oko pet metara. Okretao je veliki mlinski kamen. Tamo se nisam smio približavati.
 Mlinar bi svakih desetak minuta dolazio i kontrolirao brašno. Najprije bi desnu ruku napunio brašnom koje se sipa iz meljave, a zatim lijevu. Iz desne ruke bi mirisao brašno, a iz lijeve bi ga trljao između palca i kažiprsta. „Znaš li netijače”, reći će potiho mlinar, da drugi ne čuju. „Ovo što ja znam, reći ću samo tebi. Ti to možeš naučiti. Ali mi moraš češće dolaziti. Prođe i vlaška godina a ti ne navratiš. To nije u redu!”.
Blaž je razlikovao brašna
 – „Ispravno mljeveno brašno ima poseban miris. Prstima osjetiš tvrdoću brašna i strukturalnu građu. Mogu razlikovati pšenicu koja je gnojena stajskim gnojem od one koja je gnojena umjetnim. Isto tako, na kojoj je zemlji rasla. Da li je zemlja crnica, crvenica, ilovačasta zemlja ….. Danas ćemo obaviti desetak meljava. Mliti ćemo brašno iz Krneze, Vrsi, Poljica, Briševa, Smokovića …. Sve ćemo brašno mirisati i proći kroz prste. Vidjet ćeš razliku. Da li primjećuješ koliko je ovo brašno mekše od onoga prije?. Znaš zašto?. Ovo je gnojeno stajskim gnojem, a ono prethodno umjetnim”. A, kada smo prošli pet, šest usporedbi, kaže on meni: – „ Jesi li vidio razlike? Svako brašno se razlikuje bilo po mirisu bilo po strukturi”.
-„Striče Blažu, meni je sve ovo isto. Ja ne vidim razlike”. – „Rekao sam ti da rijetko navraćaš. Ako budeš češće navraćao, brzo ćeš savladati gradivo. Ti to možeš!”. Običaj je bio da oni koji u mlin dovezu veću količinu pšenice, donesu sobom i marendu. Iz obzira bi na marendu pozvali i Mlinara. On bi od svoga dijela otkinuo komad kruha i na njega stavio malo mesa i donio meni. Odgovorio bih da nisam gladan. On bi, kao ljutito rekao: – „Nemoj da te istamburam. Brzo uzmi i sakrij se tamo iza vreća da te drugi ne vide”.
Sine Ivanene, prošlo je više od pedeset godina od mojih susreta iz djetinjstva s našim Mlinarom. Kada razmislim, imati takav istančani opip i tako izoštreni osjetilni miris i razlikovati na širem ninskom i ražanačkom području na desetke vrsta brašna, to je jedino mogao naš mlinar, Blaž Marušić.
 Danas bi na ovom poslu radili biotehnolog i laborant. Vršili bi razne analize. Crtali bi brojne grafove. Davali bi hipotetičke pretpostavke, korelacije i drugo. Tada je radio on – sam samcat. Posjedovao je ono što drugi nemaju. Bio je još i ljudina. Od svoga zalogaja je otkidao i davao meni i drugima. A, šesdesete godine bile su još godine gladi i neimaštine.
Izgradnja i nacionalizacija mlina
 Da ti kažem nekoliko riječi o Mlinu Duševića. Još 1936. godine radišni Marko, Pere i Jure Duševići iz Ljupča, skupili su novac, sagradili zgradu i instalirali opremu. To je prvi industrijski mlin na raskrsnici puteva Ražanac- Zadar, Vrsi – Poličnik. Mlin je radio i danju i noću. Njime su upravljali sinovi osnivača: Dane, Vjeko, Bože i Nikola. Svi izuzetno radišni i čestiti ljudi. Uloženo u mlin, brzo se isplatilo i stvaralo dodatnu zaradu. Da ne bi dobro dugo potrajalo, pobrine se država. Dekretom 1948. godine mlin je nacionaliziran. Država uze mlin bez naknade. U ime države mlinom upravlja Općina Ražanac. Marko, Pere i Jure, mučite i trpite! Budete li prigovarali dobiti ćete i po kostima. Neko vrijeme radi kontinuiteta u mlinu ostaše raditi: Bože, Vjeko, Dane i Nikola. Bili su uvjerenja da im je država napravila nepravdu i da postoji nada da im mlin vrati natrag. Što je vrijeme više odmicalo, nade je bilo sve manje i manje. Jedan od bivših suvlasnika mlina, Marko Dušević, moli Blaža Marušića da preuzme posao mlinara. Blaž je već bio sredio papire za navigati na brodu. Nije mogao odbiti zamolbu Marka i, 1950. godine zapošljava se kao mlinar. To je prvi njegov posao.
Mlin je radio do 1957. godine. U njega nitko nije ulagao. Generalnih servisa nije bilo.     Sjeća se Blaž kao danas. 25. travnja 1957. godine, otpade radilica i zamašnjak. Mlin stade. Ljudi dolaze i pitaju, kada će proraditi mlin? Ne znaju gdje će voziti ili goniti u mlin. Mlinar traži pomoć od Općine. U Općini samo sliježu ramenima. Niko ništa ne zna. Te godine u Ninu su Talijani zidali dimnjak na ciglani. Mlinar je nekoliko puta pješice odlazio u ciglanu moliti Talijane da kod njemačkih proizvođača pitaju koliko košta popravak. Talijani su stupili u kontakt s Nijemcima. Njemci su ponudili popravak. Dolazak njihovog stručnjaka i popravak stajao bi 3. 000,00 DEM. Mlinar brzo prenosi ovu informaciju Općini. Međutim, državna administracija je puno složenija nego li što to misli Mlinar. Zahtjev treba doći do Zagreba. Kada se on obradi u Zagrebu, treba ga poslati u Beograd. A hoće li neki mlin Duševića u Beogradu naći mjesta u državnim deviznim bilancama? Koga briga u Beogradu za mlin Duševića i ljude ovoga kraja. Čekaj mago dok trava naraste. Nacionalizirani mlin brzo presta raditi. Da je bilo razuma i ne provoditi nacionalizaciju, vrijedni Duševići našli bi načina i mlin bi popravili za samo nekoliko dana. Mogao je radit još dvadesetak godina.
Sine Ivane, čut ćeš priče i ovakve i onakve . Ali, zapamti zauvijek: „ Država je loš poduzetnik. Posao trebaju obavljati slobodni poduzetnici. Država treba poticati i štititi zdravu konkurenciju zasnovanu na humanističkim načelima. Stvarati infrastrukturu. A, Alajbegovu slamu brzo razgrabi noć.”
Poziv legendarnog Kaže Zankija
Zadranima i šire dobro poznati i poduzetni Kažimir Zanki, tada direktor tvrtke „Danilo štampalija” , čuo je za ljubačkog mlinara i poruči mu da dođe raditi kod njega. Blaž prihvati poziv. Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća nacionalizirano je i sedam poznatih Lovrićevih mlinova u Ninu. Zanki mlinove doživljava kao svoje. Daje zadatak da se pogon na paru zamjeni s pogonom na struju. Učinkovitost je višestruko povećana. Da bi Zankijevi Privlačani, Ninjani, Vršani , Zatonjani…. mlili brašno i pravili kruh malo bolji od drugih mjesta, posla on u Lovrićev mlin mlinara Blaža. Brzo se pročulo o kvaliteti brašna. U mlin dovoze i iz udaljenik mjesta; Sukošana, Bibinja, Zemunika, Bokanjca, Smokovića, Molata, Paga, Vira… Zadovoljan Kažo, zadovoljan Mlinar, zadovoljni seljaci. Četiri mlina rade dan i noć.
Mlinara se dobro sijeća i naš poznati arheolog, sveučilišni profesor dr. Šime Batović. Kada bi kao dečko došao kući u Vrsi, mater  Zorka, znala mu je reći: „Sine Šime, gledaj ovaj kruh, – kao pjena je. Brzo ukisa. Njegov miris kada se izvadi ispod peke osjeti se na stotinu metara. Ma, čovjek bi ga jeo bez prestanka. Imamo veliku sreću što jedemo kruh od naše pšenice i koju melje naš Mlinar”. Kada je došlo Mlinaru vrijeme za ženidbu, pozva on za kuma Šimu Batovića. Šime sa zadovoljstvom prihvati poziv Mlinara.
Gdje nesta domaća pšenica?
Sjeća se Mlinar i naše domaće pšenice. Među stotinama sorti brašna iz prve bi ga i danas prepoznao. Ono je za njega bilo posebno. Posebna struktura brašna, poseban miris. A miris kruha ostaje samo za lijepu priču. Negdje, 1965. godine, našu pšenicu zamijeniše ekonomičnijom genetskom pšenicom iz uvoza. A sjeme naše pšenice, bar iz obzira, nitko nigdje i ne pohrani. Jednostavno nesta kao da je prokleta. Istu sudbinu doživi, puno, puno vrsta domaćega sjemena. U trenu je nestalo i otišlo u zaborav.
Mlinar odlazi u mirovinu 1971. godine. Lovrićevi mlinovi su radili još neko vrijeme i oni zatihnuše. Proizvođačima pšenice ostao je jedini izbor, mijenjati pšenicu za brašno u Tvornici kruha „Danilo štampalija” u Zadru, po nekom omjeru. Da li poštenom za seljaka? Udaljio se je mlin od prirodnog staništa pšenice. Mlinar kupi mali kućni mlin. Onako, da melje za sebe i susjede. Godinama su kod njega dolazili i iz udaljenih sela upravo oni koji su navikli na brašno koje im je on prije mlio. A ono je bilo posebno.  Sine Ivane, to nije bilo ni tako davno. Dobro se sjećam svih mlinova. U njima sam bio. Istodobno su mlila tri mlina na krnezarskoj jarugi, Mlin Duševića, dva mlina na Miljašić jarugi, ražanački i sedam lovrićevih mlinova u Ninu. Sve je radilo punom snagom.
Danas na ninskom i ražanačkom području ima pšenice samo za vrapce. Mlinovi nemaju što mliti. Zemlja ista. Ljudi???. Računica – ne isplati se. Njive pustoške.
Na kraju Mlinar će mi tugaljivim glasom reći: – “Rode, hoću li dočekati da vidim naša polja i da se na njima kao more talasa zlatna pšenica?. Želim vidjeti našu pšenicu, pa neka je i genetska. Neka su je stvorili naši ljudi. Neka se gnoji našim stajskim i našim umjetnim gnojem. Neka je oru naši orači našim traktorima i ženju našim kombajnima. Neka je melju naši mlinovi. A kruh neka jedu naši ljudi. On je najbolji!. A stranci, neka se otimaju za njega. Neka se hvale da su jeli prekrasni kruh u jednoj lijepoj zemlji. Neka bude stalna hrana na našim i tuđim stolovima. Neka se o njemu priča od Rima do Nina. Mlinovi neka budu na daljinsko upravlanje. Laboratorij automatski. Vreće neka nose roboti. Sve novo neka bude smišljeno i izgrađeno s našom pameti. Naša pjesma neka se čuje na našim poljima. Na svim proizvodima od brašna; pašti, lazanjima, njokima,… neka je onako lijepo otisnuta crkvica sv. Križa, zaštitnice nekada slavne hrvatske prijestolnice. Proizvodi neka nose naziv, „Ninjaneza”. Mi to možemo!”.
 Sine Ivane, zapamti zauvijek! Vrijeme istječe! Mlinar Blaž je mlinar iznad svih mlinara. Često mu se pomoli za zdravlje. Njegovu poruku prenosi i ponavljaj po cijeloj Lijepoj našoj.